Isidora Bjelica spisateljica prepoznatljive oštrine i duboke senzibilnosti, poznata po svom britkom jeziku i originalnom pristupu životu, ni u smrti nije odstupila od svoje autentičnosti.
Do samog kraja ostala je dosljedna sebi – uvijek iskrena, pomalo sarkastična, ali prije svega duhovno bogata. Ono što je ostavila iza sebe nije bila samo književna zaostavština, već i nešto mnogo više: poruka, opomena, svjetlost.
Još za života, Isidora je osmislila ono što je sama nazvala „virtuelni testament“ – oblik nasleđa koji nije bio pravno obavezujući, ali je imao duboku emotivnu i simboličku snagu. U poruci koju je poslala svojoj bliskoj prijateljici, Zorani Pavić, povjerila joj je jednu sasvim neuobičajenu ulogu: da organizuje njenu posmrtnu žurku. Nije željela suze, crninu, patetiku. Naprotiv, tražila je da se ljudi okupe u bijelom, uz muziku, smijeh i život.
- „Organizuj mi afterlajf parti“, napisala joj je, „jer ja sam Bjelica, a ne Crnica.“ I upravo takav događaj se zaista i desio – četrdeset dana nakon njene smrti, njena porodica i prijatelji su uz muziku, tople riječi i sjećanja ispunili njenu poslednju želju. Bila je to žurka za kraj, ali i početak – slavlje života, ne tugovanje zbog smrti.
No, Isidora nije ostala samo na simbolici. Kada je riječ o stvarnoj imovini, pokazala je istu odlučnost i jasnoću. Njenu zaostavštinu naslijedili su djeca – kćerka Vila i sin Lav. Suprug, poznati reditelj Nebojša Pajkić, nije bio naveden u testamentu. Ipak, bez gorčine ili osporavanja, javno je izjavio da to razumije i da će se sam snaći. Znao je da je Isidori najvažnije bilo da njihova djeca budu zbrinuta i zaštićena.
Važno je napomenuti da se veliki dio onoga što je posjedovala već bio utrošen na dugotrajnu i skupu borbu sa bolešću. Ali ono što je za sobom ostavila bilo je daleko vrednije od materijalnog – primjer bezuslovne majčinske ljubavi, posvećenosti porodici, snage i nepokolebljivosti pred izazovima koje donosi kraj života.
Njena ideja o virtuelnom testamentu bila je dio šire filozofije. Isidora je još za života pisala o potrebi da ljudi ostavljaju javne izjave o svojim željama, kako bi izbjegli nepotrebne nesporazume i sukobe. Po njenom mišljenju, jedna iskrena rečenica na društvenim mrežama može imati veću snagu od najpreciznijeg pravnog dokumenta. Za nju, smrt nije bila tabu, već još jedan aspekt života o kojem se mora govoriti s poštovanjem, ali i sa dostojanstvom i humorom.
U jednoj od svojih kolumni, napisala je da ne želi pompeznu sahranu. Željela je jednostavnost. Rekla je da njeni bližnji koriste šifru „kanarinac“ ako ikada budu morali pričati o njenoj smrti. Bez drame, bez pompe, bez opterećenja. Bila je to njena poruka da ništa u smrti ne treba biti teže nego što jeste.
- Iako zakoni u Srbiji propisuju stroge uslove za pravnu validnost testamenta – rukom pisan dokument, prisustvo svjedoka, obavezni nasljedni dio za djecu i supružnika – u njenom slučaju nije bilo potrebe za sudskom potvrdom. Isidora je tokom godina izgradila odnos pun povjerenja sa svojom porodicom, pa je njena riječ, čak i kada nije bila zapisana na papiru s pečatom, poštovana do posljednjeg slova.
Otišla je 2020. godine, ali Isidora nije napustila one koji su je voljeli. Ostala je u knjigama koje je pisala, u porukama koje je ostavljala, u humoru koji je koristila kao oružje protiv tame. Bila je žena svjetlosti, neko ko je znao da i kraj može biti početak, ako mu pristupiš sa dostojanstvom i osmijehom.
Njena posljednja poruka nije bila opterećena tugom, već poziv na radost. U njoj nije bilo žaljenja, već slavljenja života:„Želim da se radujete, da plešete, da budete u bijelom. Jer život treba slaviti – i kraj života takođe.“
I upravo tako je i otišla – ne u tišini, već u melodiji. Ne u zaborav, već u vječno sjećanje.
