– Mi se za danas malo posvećujemo domaćim temama, koje su povezane sa mješovitim brakovima. Jednostavno, to je tako, jer, kada malo bolj epogledamo danas imamo države koje su nacionalno jednobojne, a mješovitih brakova imamo jako malo. Međutim, kako porodica reaguje kada njegova kćerka ili sin uđe u bračnu zajednicu sa drugom osobom?
Otac je otkrio kako se osjećao kad mu je sin rekao da je zaprosio Hrvaticu. Kako kaže, odmah je prekinuo kontakt s njim i rekao mu da je “mrtav” za svoju obitelj.
Od tada je prošlo 16 godina, a unatoč pokušajima da kontaktira s ljudima u kući, nitko mu se nije javio. Njegovim postupcima ukaljao je naš status i sada ima svoju “obitelj” jer za nas takva stvorenja ne postoje. No, slučajno smo neki dan u trgovini sreli njegovu suprugu i djecu.
Pala je s neba ispred nas i nikad neću zaboraviti njezin pogled. Istodobno je rekla: “Oprosti!”, i prošla pored nas kao stranac. Nije ni pokušala komunicirati, samo je uhvatila djevojčicu za ruku i otrčala do blagajne! Ova djevojka je lijepa, slatka i nježna.
Na trenutak mi je bilo žao što je nismo imali priliku upoznati, ipak je ona naša unuka. Rekao sam to supruzi, a ona je mudro šutjela. Sumnjam da je imala kontakt s njima i nikad joj neću oprostiti.
Bonus tekst:
- Čini se da se nijedan narod ne može tako nemarno odnositi prema grobovima svojih bližnjih kao Srbi. Jedan od njih je nebriga o grobljima, uključujući njihovo neobilježavanje i neodržavanje. U nekim dijelovima Srbije situacija ide u drugu krajnost. Na grobljima se podižu skupi spomenici, novosagrađene crkve koje više liče na kolibe sa svime iz kuće – hladnjacima, televizorima, krevetima.
To je užasna praksa koju Crkva ne odobrava!
Spomenik treba biti jednostavan, s kršćanskim simbolima u obliku križa. Važnije je prisjetiti se naših pokojnika u molitvama i upokojiti njihove duše dobrim djelima kao što su pomoć siromašnima, darivanje crkava, bolnica, domova za nezbrinutu djecu i drugih humanitarnih ustanova. Što se tiče odnosa crkve prema sprovodu i pokopu mrtvih, crkvi su najvažniji hrana, vino i sam sprovod.
Sprovod je molitva kojom se svećenik moli za pokoj duše pokojnika i za oproštenje grijeha koje je učinio za života.
Zadušnice od kuće do groblja također su važne jer zadušnice služe i kao molitve.
No, u nekim krajevima Srbije uz sprovode su vezani mnogi nepotrebni i štetni običaji, koji su često u suprotnosti s naukom Crkve. Teško je mijenjati ljudske navike, pogotovo one koje postoje stoljećima, ali posljednjih godina uvode se nove navike koje je lako promijeniti. Jedan od njih je kupnja vijenaca za sprovod i potom davanje raznih poklona svima koji budu prisutni. Obje zahtijevaju značajne izdatke i potpuno su suvišne.
Bilo bi bolje da se novac koji se potroši na vijence preda vlasniku ili obitelji, kako bi se njime podmirili pogrebni troškovi.
Također je bio običaj da se na sahranama pripremaju velike količine hrane i pića, pa kako su gosti jeli i pili, sprovod se pretvarao u gozbu, a sudionici su se u pijanom stanju počeli ponašati grubo i nedolično. Ovo je nedopustiv zločin prema pokojniku i njegovoj rodbini. Svi ozbiljni i čestiti ljudi srpskog naroda treba da se bore protiv ove pojave.
Napominjemo i običaj u nekim krajevima Srbije da kada ljudi izađu sa groblja i čekaju u avliji, svi operu ruke, uzmu ugalj iz žeravice, prenesu ga u ruke i bace na sebe.
- Ovo je ostatak iz perioda kada su u Srbiji harale zarazne bolesti i dezinfikovano je po nalogu civilnih vlasti. Danas to nije obavezno učiniti. Ako nema slavine ili kupaonice za pranje ruku, pripremite samo vodu i ručnike. To je osnova higijene. Uz četrdesetodnevni spomendan vežu se i mnogi običaji, među njima i pokolj “dušnih brava”.
Ovo je izvan crkvene i vjerske prakse.
Hranjenje siromaha, kao dobro djelo za odmor duša mrtvih, jedino se moglo svrstati među te običaje, i pokazalo se kao svrha pokolja. Sve ostalo bile su čisto poganske, necrkvene prakse povezane sa žrtvovanjem.
Nakon šest mjeseci ili godinu dana mogu se služiti i molitve ili zadušnice za pokojnika.
Tada se, kao i četrdesetog dana, pripremaju žitarice, koje svećenik posvećuje, obilazi groblje, pale se svijeće i kade grobovi. Zadušnice se mogu održavati češće, a banketi u tim prilikama nisu običaj crkve.
