U nastavku našeg današnjega članka govorićemo o muško-ženskim odnosima. Naime, evo kako izgled ai zvuči žena, koja i nije baš toliko zadovoljna u bračnoj zajednici….
Koliko god teško bilo, postoje trenuci kada neko poglavlje u našim životima treba zatvoriti. Tema razvoda, koja se u našem društvu često smatra tabuom, pogađa i muškarce i žene. Za žene dodatni izazov leži u krivnji i stigmi koju same sebi nameću. Evo nekoliko pronicljivih misli slavne Fride Kahlo. Jednom sam u muškom časopisu naišao na članak koji je duboko djelovao na mene. Djelo je sadržavalo spoznaje mudre osobe i te su mi riječi ostale živo urezane u sjećanje.
Osnovna poruka koja se prenosi bila je sljedeća: sve dok žena nastavlja tražiti stvari od vas, izražavati nezadovoljstvo, izražavati ljutnju i postavljati zahtjeve, to znači da je još uvijek uključena u vezu, i dalje ulaže svoju energiju. No, kada ona zašuti, prestane postavljati bilo kakve zahtjeve, prepusti vam kontrolu, a vi počnete mijenjati umjesto nje, to je zapravo pokazatelj skorog završetka veze. Ovaj trenutak, koji mnogi muškarci često doživljavaju kao stanje mira i harmonije, u stvarnosti je kada žena razmišlja o svom odlasku. Dok on vjeruje da je sve konačno riješeno, ona već razmišlja o detaljima kada, kako i gdje će otići – zauvijek. Ova komunikacija izazvala je značajna razmišljanja. Mogu li možda šutnja i ravnodušnost, koji se možda čine bezazlenim, doista nagovijestiti kraj veze? Štoviše, postoji li dublja veza između zadovoljstva žena i stabilnosti partnerstva?
S tim u vezi, podsjetio sam se na izjavu Irine Khakamade tijekom emitiranja na društvenim mrežama, u kojoj je izjavila da čak i najmanja smetnja partnera služi kao pokazatelj skorog kraja veze. Prema njezinom mišljenju, kada nas osoba s kojom dijelimo život počne nervirati zbog trivijalnih stvari, to znači da je našem zajedničkom vremenu kraj. Ova izjava izazvala je različite reakcije. Neki u publici rezonirali su s Irininom perspektivom, izražavajući da se mogu povezati s njezinim gledištem. Tvrdili su da kada se takve iritacije pojave, povratak u prijašnje stanje sreće i ispunjenja postaje nemoguć. Suprotno tome, drugi su tvrdili da kada bi svaka manja iritacija dovela do razvoda, institucija braka postala bi nefunkcionalna.
Tvrdili su da manje nesuglasice i prolazne nelagode nisu nužno pokazatelj kraja, već su sastavni aspekti svakodnevnog suživota. Razmišljajući o tome, prisjetio sam se priče mog prijatelja. Bila je u braku više od desetljeća i nikada nije razmišljala o razvodu. No, sve se promijenilo kada je njezin suprug otišao na službeni put koji je trebao trajati mjesec dana. Ostavljena sama na njihovoj farmi, očekivala je da će se osjećati dosadno i usamljeno. Na njezino iznenađenje, dogodilo se suprotno. U to vrijeme pojedinci su počeli spontano ulaziti u njezin život — susjedi su je pozivali na druženja, organizirana je spontana večera među ženama, a dolazila je i rodbina. Prisutnost smijeha, zanimljivih razgovora i društva pomladili su njezin osjećaj vitalnosti i radosti.
Nakon što su njezini rođaci otišli, novi susjed došao je posjetiti i ispričati se zbog buke. Proveli su večer zajedno uz čaj i razmjenjujući priče, što ju je navelo da shvati da se te noći smijala više nego godinama. Nakon suprugova povratka, postala je itekako svjesna slobode za kojom je čeznula unutar granica te veze. U njegovom društvu doživjela je osjećaj sličan onom ptice u kavezu. Razgovor je izostao, prilika za ugošćavanje prijatelja nije bilo, a smijehu nije bilo mjesta. Obiteljska su pravila bila kruta i stvarala su zagušljivo okruženje – okruženje u kojem kao da je nestao i sam zrak, ostavljajući ne samo njezina pluća nego i dušu bez daha.
Narativ me potaknuo na razmišljanje o biti ženstvenosti i važnosti unutarnjeg iskustva žene u svakoj vezi. Iako nije svaka žena spremna napustiti svoj život zbog osjećaja nezadovoljstva, značajan broj njih duboko pati kada im nedostaje prilika za izražavanje, kreativnost i radost. Iako svaka promjena u raspoloženju žene ne ukazuje na to da je razvod neizbježan, takve promjene često služe kao poziv na uzbunu i zahtijevaju dublje ispitivanje veze. Poznata izreka kaže: “Ako tražite prijatelja lišenog nesavršenosti, nećete ga naći.” Ovo je načelo jednako relevantno za partnerstva. Pojam besprijekornog pojedinca je zabluda; međutim, bitna je prisutnost spremnosti na kompromis, razumijevanje i ulaganje.
Sjetio sam se izvještaja psihologa kojeg je posjetila bogata žena koja je neprestano jadikovala za svojim mužem. Svaki put kad je postavila isto pitanje o tome trebaju li se razvesti, on je uvijek davao isti odgovor: to je bio izbor koji samo ona može odrediti, budući da razumije zamršenost veze. Kada je izrazila svoje čuđenje pitanjem: “Zašto vam onda plaćam?” odgovorio je: “Plaćate me da vam pomognem čuti svoje misli, a ne da donosim odluke umjesto vas.” Na kraju sam se podsjetila na poznatu opasku umjetnice Fride Kahlo svom suprugu. Rekla je da od njega nije tražila ništa – ni isprike, ni pažnju, ni komplimente, ni brigu.
Njezino razmišljanje je bilo da ako ga se mora potaknuti, onda njegova želja više nije iskrena. Ovaj osjećaj obuhvaća srž mnogih odnosa; kada ljubav prestane prirodno teći i osoba mora tražiti pažnju, autentičnost ljubavi se smanjuje. Kulminacija ovih narativa, izjava i razmišljanja ukazuje na jedan jedini zaključak: odnosi funkcioniraju kao živi sustavi. Zahtijevaju prisutnost, pažnju i autentičnu komunikaciju. Iako se izvana može činiti da tišina predstavlja mir, ponekad može poslužiti kao tiha najava skorog zaključka.
