Aco Pejović, poznati pevač sa besprekornom muzičkom karijerom, otac je tri prelepe ćerke i živi u skladnom braku sa suprugom Biljanom, sa kojom je započeo romansu još u mladosti. Iako je poznat javnosti po svom izvanrednom pevačkom talentu, Aco Pejović svoj privatni život čuva daleko od očiju javnosti. Međutim, i pored tog opreza, nije uvek sve bilo tako mirno.
- Pejović se prisjeća svoje želje da napusti zemlju i preseli se u Francusku, gdje mu je živio stric. Budući da je prethodno putovao u Francusku s crvenom putovnicom, nije znao da je od njegova posljednjeg posjeta uvedena viza. Činilo se da je putovanje teklo glatko sve dok ga iznenada nisu izvadili iz autobusa na talijansko-francuskoj granici. Tada je počela Pejovićeva muka koja je podsjećala na Tantalove vječne muke.
Provevši noć na klupi u blizini carinika, sutradan je krenuo prema francuskom veleposlanstvu u Torinu, nadajući se da će dobiti vizu. Međutim, njegove su se nade izjalovile jer je brzo otpušten. Ne pokolebavši se, Pejović je vlakom pokušao doći do Chanberyja, početnog grada u Francuskoj. Nažalost, ponovno ga je uhitila policija. Nakon toga je izdržao uhićenje i noć provedenu u zatvoru, izdržavši dugotrajna ispitivanja.
Prema Pejovićevim riječima, policajci su ga prvo osumnjičili za izbjegavanje zakona zbog umiješanosti u razbojništvo. Tek nakon što je pojasnio da putuje u Francusku na nastup, shvatili su u kakvoj je situaciji. No, unatoč tom razumijevanju, ipak su mu izrekli dvogodišnju zabranu ulaska i deportirali ga natrag u Italiju. Pejović se živo sjeća kako je proveo noć na klupama s dvojicom beskućnika, neizvjestan hoće li preživjeti do jutra. Nepokoleban ovom mukom, Pejović je sljedećeg dana ponovno pokušao prijeći granicu. Uspio se ukrcati u autobus vlaka koji je prevozio radnike preko granice. Čim je sjeo, čuo je zvižduke i svjedočio policajcima u potjeri. Obuzet strahom, na trenutak se izolirao, da bi otkrio da policajci zapravo progone mlade Arape koji su krali deke iz spavaćih kola.
- Napokon, kad su se vrata vlaka zatvorila, njegovim je mukama došao kraj, dok se prisjeća.Nakon perioda boravka u Francuskoj, Pejović je donio odluku da se vrati u Jugoslaviju radi ispunjavanja vojnih obaveza. “Tijekom mog boravka u Francuskoj, uspio sam osigurati posao na gradilištu. Međutim, moj rad je kratko trajao jer je moje kronično kašnjenje dovelo do mog otkaza nakon samo sedam dana. Bio je to prilično neslavan kraj mojih dana fizičkog rada ”, prepričava.
Po povratku u Jugoslaviju Pejović je 1990. godine započeo služenje vojnog roka na poziciji veznog igrača. U to vrijeme sklopio je duboko i trajno prijateljstvo sa svojim suborcima Predragom Kovačem i Fišom Nedžadom. Jednog dana za pamćenje, dok smo ispijali pive pod drvetom, uživali u napolitankama i pušili cigarete ‘filter 160′, svečano smo se dogovorili da ćemo jedno drugome biti kumovi’, ispričao je Pejović gostujući u emisiji ‘Iz’ profila”.
Pejović je u mladosti smatrao da je vojna služba uzaludan pothvat, ali je s vremenom shvatio njenu pravu vrijednost. Ovo vrijedno iskustvo ne samo da mu je stvorilo doživotna prijateljstva, već je odigralo i značajnu ulogu u oblikovanju njegova karaktera i pogleda na život. Otvorenim prepričavanjem ovih priča iz svoje prošlosti, Pejović nudi inspiraciju onima koji možda nailaze na slične prepreke ili traže osobni rast.
