Kristina Korjagina, podrijetlom iz Rusije, neugodna je zbog stalnih pogleda prolaznika koje svakodnevno dobiva. Unatoč tome, stanovnici ruskog Barnaula navikli su se na njezin mršavi izgled koji održava već gotovo 15 godina, jer se bori s anoreksijom.
Prema psiholozima, od anoreksije nervoze najčešće boluju učenici s visokim uspjehom, a za Kristinu je sve počelo nakon završetka osnovne škole. Ova se bolest često manifestira kao odbijanje konzumiranja hrane i može dovesti do ozbiljnog tjelesnog propadanja. Kristina se godinama borila s tim stanjem, nesvjesno podlegavši razdobljima u kojima je imala izrazito nisku težinu. Živci su joj bili stalno na rubu jer su je ispiti i kolokviji za školu uzeli danak. Ponekad bi potpuno zaboravila jesti, dajući učenju prednost nad vlastitim zdravljem. Iako su ispiti postali prošlost, mogućnost opuštanja ostala je nedostižna. Po upisu na fakultet doživjela je još jedno krizno razdoblje.
Kristina je bila izvanredan pripadnik svoje generacije jer je diplomirala kao najbolja u svojoj klasi. Međutim, ovo postignuće ima veliku cijenu. Njezina se anoreksija potajno razvila dok je bila zaokupljena učenjem, a naposljetku se očitovala u stanju potpune iscrpljenosti, zbog čega se nije mogla baviti bilo kakvim oblikom tjelesne aktivnosti, čak ni nakon završetka školovanja. Njezina prehrana sastojala se samo od sokova, čaja, vode i povremeno navečer komadića jabuke ili banane. Unatoč rijetkosti obroka, Kristina je nastavila gubiti na težini nakon svake “debele” večere. Svi pokušaji da se udeblja pokazali su se uzaludnim, a njezino se stanje pogoršalo do te mjere da joj liječnici nisu uspjeli locirati srce tijekom rutinskog pregleda. Tada je primila strašnu vijest da će umrijeti ako ustraje u tome. To je označilo početak njezinih zajedničkih napora da se oslobodi začaranog kruga svoje bolesti, uz ključnu podršku psihologa i sva moguća sredstva koja su joj bila na raspolaganju.
Kristina oklijeva raspravljati o svojim osobnim iskustvima, priznajući da tek treba postići značajna postignuća na koja bi mogla biti ponosna. Kao rezultat toga, narativ o njezinoj pobjedi nad anoreksijom ozbiljno je smanjen. U 2016. godini imala je svega 24 kilograma, čime se dodatno smanjila na zabrinjavajućih minimalnih 17 kg. No, da bi njezino tijelo ispravno funkcioniralo, mora imati minimalno 45 kg. Tek tada se njezin oporavak može smatrati pravim. Nažalost, ona tek treba dostići ovu razinu.
Veličina mog poraza je ogromna. Klasificiran sam kao trajno nesposoban u početnoj kategoriji, a kretanje mi je ograničeno na invalidska kolica ograničenog dometa. Kako mogu biti uzor drugima, ili ponuditi podršku mladim djevojkama u situacijama sličnim mojoj, kada se nemam na koga ugledati? Unatoč mojoj želji da povratim težinu, moje tijelo i dalje odbija sve namirnice koje pokušavam unijeti. To je stalna borba. Unatoč tome što je najavljivana kao inspiracija za one koji se bore s anoreksijom, Kristina sebe ne gleda u tom svjetlu, jer njezina osobna borba protiv te bolesti traje.
“Nemam želju biti uzor ili javna osoba. Ne zanima me pričanje niti pojavljivanje pred kamerama; to bi samo dodalo nepotrebnu težinu mom ionako teškom bremenu. Prošao sam puno toga, a bilo je izazovno”, navodi ona.
