U narodnom predanju postoji vjerovanje da strašna kazna stiže onoga ko ne poštuje svete običaje i zanemari Božji dan. Tako je i žena po imenu Joka doživjela tešku životnu lekciju na Petrovdan, koja joj je zauvijek promijenila sudbinu.
- Danas, deset godina kasnije, Joka je bila neprepoznatljiva. Ljudi su govorili da izgleda drugačije – vedrija, mlađa i spokojna. S njenog lica nestali su tragovi bola, umora i sjete koji su godinama svjedočili o njenoj patnji. Oni koji su je znali ranije, nisu mogli vjerovati da gledaju istu osobu. Kad bi pričala, činilo se da njene riječi liječe, da u njima ima posebne topline i snage koja nadahnjuje. A onda je, sa dubokom vjerom, ispričala svoju priču.
„Deset godina sam nosila svoj grijeh i svoju kaznu,“ počela je. „Na Petrovdan, prije deset godina, učinila sam ono što se kod nas smatralo velikim prestupom. Umjesto da, kao što su me učili moja majka i stari, tog dana odem u crkvu, da postim, molim se i pričestim, ja sam odlučila da radim. Taj dan, umjesto molitve, ja sam kupila seno.
Cijeli dan su mi u mislima bili crkveni zvuci, miris tamjana, slike ikona i pobožnih ljudi. Sve mi je govorilo da griješim, ali nešto me vuklo da nastavim. Ruke mi nisu stale. Sunce je pržilo, a ja sam sušila i skupljala seno. Niti sam ručala, niti se odmarala. Kad se sunce počelo spuštati, počela sam plastiti. Posao je išao od ruke, ali tada…
Osjetih kako mi kroz desnu nogu prođe oštar bol, poput munje. Pomislih da mi je noga samo utrnula, ali bol je postajao sve jači. Pokušala sam stati, ali nisam mogla. Suze su mi potekle, a kroz suze sam šaptala: ‘Gospode, oprosti mi! Nikada više!’
- Tog trenutka mi je postalo jasno – kazna je došla. Znala sam da sam zgriješila jer nisam poštovala Božji praznik. Tu, na livadi, zavjetovala sam se da više nikada neću raditi na svete dane i da ću svake godine na Petrovdan odlaziti u crkvu. Bol mi je malo popustio i uspjela sam, šepajući, stići kući. Ali od tada, punih deset godina, nisam mogla normalno hodati. Šepala sam, trpjela bolove i znala da je to posljedica mog grijeha.“
Ljudi su je slušali u tišini, dok su joj oči sijale blagom koje je nosila u sebi. Joka je nastavila:
„Ove godine sam, kao i svake, pošla u Severin, u našu crkvu. Postila sam, ispovjedila se i pričestila. Tokom službe osjetila sam neobičnu lakoću, kao da mi je duša uznesena. U jednom trenutku osjetih da mi noga više nije teška, da je bol nestao. Kad sam krenula iz crkve, moja kuma mi šapnu: ‘Kumo, pa ti više ne šepaš!’
Pala sam na koljena, zahvaljujući Bogu. Moja noga bila je potpuno zdrava. Milost Božja me iscijelila jer sam se iskreno pokajala i održala zavjet. Od tada, svaki sveti dan provodim u molitvi i vjeri, i moja duša je mirna.“
Priča o Joki postala je opomena za sve u selu. Podsjećala je da je važno poštovati svete datume, jer su dani za odmor i molitvu darovani čovjeku od Boga. Vjerovalo se da onaj ko ih ne poštuje, ugrožava ne samo svoje tijelo, već i dušu.
