– Ljubica Šarolić bila je žena koja je proživjela sve strahote i patnje nacističkog logora Aušvic. 2 Svjetski rat je bio i više nego brutalan, u kojem je život izgubilo preko 10 miliona civila. Najviše njih je stradalo u nacističkim logorima, a tamo je ordinirao poznati anđeo smrti, Josef Mengele. Mi vam tako danas donosimo priču o njemu.
- Yugopapir je prenio njenu priču, s originalnom ispoviješću 1985. godine. Prenosimo vam ga u cijelosti. Beograđanka Ljubica Š., logoraški broj 75744, preživjela je dva susreta s čudovištem iz Auschwitza Josefom Mengeleom. Bila je jedan od rijetkih “živih ljudskih materijala” koji su preživjeli nehumane pokuse.
“Moje ime nije važno – danas se još uvijek poznajemo po brojevima. Ja sam 75744, što mi je ime i prezime već tri godine. Nikad nisam razmišljao o uklanjanju ovog tetoviranog broja: previše je pogleda koji me drže, ,,moleći me da nikad ne zaboravim te strahote.Ja čak i ne znam nikoga tko mi je skinuo taj ožiljak!
Brinem se što danas, umjesto da nešto preuveličavam, miješam snove sa stvarnošću… Ali kad sretnem nekoga tko je prošao kroz isti užas, shvatim da sam puno toga zaboravio i stavio duboko u sebe Gurnuto u moj iznutra tako da nikad ne izađe prije nego što se smanji. Ovaj broj može zavesti neke ljude u zabludu: Auschwitz je najveća ljudska grobnica ikada izgrađena.
- Mi, preživjeli, samo smo kap u moru. Brojevi su se ponavljali, a brojevi pokojnika ponovno su ispisivani različitim bojama, ne računajući one s “Davidovom zvijezdom”, kojih je bilo najviše… Početkom 1943. zarobljen sam kao talac u Ljubljani. Kad je izbio rat, bio sam prvi razred gimnazije, odnosno peta osmogodišnja po novom sistemu: imao sam dvanaest godina. Išli smo u Auschwitz na tri tjedna. Bilo nas je pet, možda šest, Jugoslavenki. Sve ostalo je bio “židovski transport”, usput povezane konjske zaprege, možda u Beču? …Sjećam se, svi putnici našeg vlaka, osim nas nekoliko, išli su direktno u – krematorij.
Izbor je napravljen na rampi “Birkenau”. Opazio sam čovjeka kako udara bičem po čizmama: pjevao je ariju iz Tosce. Kasnije sam saznao da je to bio Mengele. Imao je crne oči i crnu kosu…jedna noga mu je bila malo kriva i vjerujem da bih ga i danas mogao prepoznati. Promatrao nas je, gledao svakog u oči, izdvajao nas, izdvajao…a mi nismo znali zašto. Mislio je da sam Židovka, možda zbog moje tamne kose. Imam plave oči i činilo se da ga to posebno zanima. Pitao me odakle sam, a kad sam mu odgovorila, pomalo razočarano je rekao:
Djelovao je prijateljski nastrojen… barem mnogo draži od ostalih, čije se zlo uvlačilo u kožu i prepoznavalo po stanovitoj ružnoći. Zapravo – bio je cinik, to sam kasnije saznao kad sam saznao i djelomično vidio što radi. Nisam Židov i izgubio je interes za mene. Ali ipak me zanimaju drugi doktori. Kasnije sam otkrio da sam bio dan dr. Lucasu kao eksperimentalni materijal. Mengele se specijalizirao za blizance i oči… genetika, pretpostavljam. Bio je opčinjen njegovim očima. Nekoliko sam puta ulazio u njegov ured i vidio bezbrojne posude s ljudskim očima, a one su me samo gledale izvađene iz duplji kao da su žive… Ponekad sanjam te oči.
Nada mnom su proveli četiri vrste eksperimenata. Dali su mi malariju, dizenteriju i dvije vrste tifusa. Sjećam se da su mi stavili nekakvo sito na goli trbuh i bila je hrpa komaraca koji su me ujedali kao ludi… Mislio sam da ću oguliti kožu s trbuha i… Sami Nijemci nazivali su Auschwitz “tvornicom smrti”. Takav je kamp. Kapacitet krematorija je 30.000 ljudi dnevno, ali to nije dovoljno. Jedne noći u ljeto 1944. zapalili su cijeli ciganski logor. Gorjelo je cijelu noć, krici su se orili nebom… Više od trideset tisuća ljudi – žena i djece… Nisu se razdvajali, cijela obitelj je bila tu.
Polijevali su ljude benzinom da ih spale. Kasnije, kad im je trebao benzin za druge stvari, nagomilali bi red leševa i red drva, a zarobljenici bi dolje grabili loj i izlijevali ga odozgo, gdje bi lakše gorio.
- Ali eksperimentiranje s ljudima je najgore. U kutu moje kolibe nalazilo se nesretno stvorenje, glave toliko iskrivljene i natečene da mu se nije moglo vidjeti oči, nos ili usta. Stalno je stenjalo. Glava je bila prevelika za ležanje, pa je morao sjediti u kutu, naslonjen na letvu… Svaki dan su ga negdje vodili…
Ili; žena koja leži ispod mene. Izvadili su joj kosti iz potkoljenice. Tkivo se raspadalo u fibrozne mase… Umrla je u strašnim mukama.
I žene i muškarci podvrgavaju se rendgenskoj sterilizaciji. Mi to zovemo “crveno svjetlo”… U kampu govore neki internacionalni jezik, zajedničku terminologiju, a mi je svi usvajamo nadopunjavajući je. Mengele je pjevao arije iz “Tosce” i birao ih je lupkajući maljem po čizmama. čudovište! Gledao sam ga kako raskomada živog Poljaka i vadi mu pluća… Ima izvanredno pamćenje. Kad sam ga zadnji put vidio prije transporta (nismo znali da li idemo u drugi logor ili u krematorij) prišao mi je i pitao me:
- – Zar još nisi mrtav?
Prije 18 godina zarobili su neke liječnike iz Auschwitza i sudili im u Frankfurtu. Prijavio sam se za svjedoka, ali Nijemci kao da nisu bili zainteresirani: nisu mi ni odgovorili. Mislim da je dr. Lucas među njima! ?
Sada sam čuo da je Josef Mengele umro. Umro je i pokopan negdje u Brazilu. Ne vjerujem u to. Znao sam da je živ, osjećao sam to i taj osjećaj me nije prevario. ”
