– Ljubica Šarolić bila je žena koja je proživjela sav užas i patnju nacističkog logora Aušvic. 2 Svjetski rat bio je brutalan, s više od 10 milijuna ubijenih civila. Jako puno filmova je rađeno na ovu temu, a jako dobro se zna šta su nacisti radili prije svega židovima, a onda i običnim zarobljenicima.
Većina ih je umrla u nacističkim koncentracijskim logorima, gdje je zaređen slavni Anđeo smrti Josef Mengele. Stoga vam danas donosimo priču o njemu.
Yugopapir je prenio njenu priču, s originalnom ispoviješću 1985. godine. Prenosimo vam ga u cijelosti. Beograđanka Ljubica Š., logoraški broj 75744, preživjela je dva susreta s čudovištem iz Auschwitza Josefom Meneleom. Bila je jedan od rijetkih “živih materijala” koji su preživjeli nehumane pokuse.
“Moje ime nije važno – danas se još uvijek poznajemo po brojevima. Ja sam 75744 i to mi je ime i prezime već tri godine. Nikad nisam razmišljao o tome da se riješim ovog tetoviranog broja: toliko ih je gleda da me zagrli, “Molim te, nikad ne zaboravi te strahote. Ne znam ni da mi je itko uklonio taj ožiljak s tijela!
Bojim se da danas više ne pretjerujem u nekim stvarima, već miješam snove sa stvarnošću… Ali kada sretnem nekoga tko je doživio isti užas, shvatim da sam puno toga zaboravio, I potisnuo duboko u sebe da nikada izašao prije nego što se smanjio. Ovaj broj može zavesti neke ljude u zabludu: Auschwitz je najveća ljudska grobnica ikada izgrađena.
- Mi, preživjeli, samo smo kap u moru. Ponavljali su se brojevi, brojevi poginulih opet su ispisivani različitim bojama, ne računajući one s „Davidovom zvijezdom“, najviše… Početkom 1943. uzet sam kao talac u Ljubljani. Kad je izbio rat, bio sam prvi razred srednje škole, peta osmogodišnja po novom sistemu: imao sam dvanaest godina. Išli smo u Auschwitz na tri tjedna. Bilo nas je pet, možda šest, Jugoslavenki. Sve ostalo je “židovski transport”, usput povezane konjske zaprege, možda u Beču? …Sjećam se da su svi putnici našeg autobusa, osim nas nekoliko, išli direktno u krematorij.
Odabir se vrši na rampi “Birkenau”. Opazio sam čovjeka kako šiba pucketa čizmama: pjevao je ariju iz Tosce. Kasnije sam saznao da je to bio Mengele. Imao je crne oči i crnu kosu…jedna noga mu je bila malo kriva i vjerujem da bih ga i danas mogao prepoznati. Gledao nas je, gledao svakog u oči, izdvajao nas, izdvajao…a mi nismo znali zašto. Mislio je da sam Židovka, možda zbog moje tamne kose. Imam plave oči, što ga čini posebno zainteresiranim. Pitao me odakle sam, a kad sam mu odgovorio, pomalo razočarano je rekao:
Djelovao je prijateljski nastrojen… barem mnogo draži od ostalih, čije se zlo uvlačilo u kožu i prepoznavalo po stanovitoj ružnoći. Zapravo – bio je ciničan čovjek, uvjerio sam se kasnije kad sam saznao i djelomično vidio što radi. Nisam Židov i izgubio je interes za mene. Ali ipak me zanimaju drugi doktori. Kasnije sam otkrio da sam bio poslan dr. Lucasu kao eksperimentalni materijal. Mengele se specijalizirao za blizance i oči… genetika, pretpostavljam. Bio je opčinjen njegovim očima. Nekoliko sam puta ušla u njegov ured i vidjela bezbrojne posude s ljudskim očima, poput živih bića, kako me gledaju iz svojih očnih duplji… Ponekad sam sanjala te oči.
- Nada mnom su proveli četiri vrste eksperimenata. Donijeli su mi malariju, dizenteriju i dvije vrste tifusa. Sjećam se da su mi stavili nekakvu mrežu na goli trbuh i tamo je bio roj komaraca koji su me ujedali kao ludi… Mislio sam da ću oguliti kožu sa trbuha… Sami Nijemci nazivali su Auschwitz “tvornicom smrt” .Ovako je logor izgledao. Kapacitet krematorija bio je 30.000 ljudi dnevno, ali to nije bilo dovoljno. Jedne noći u ljeto 1944. zapalili su cijeli ciganski logor. Gorjelo je cijelu noć , a vrisci su ispunili nebo… …Više od trideset tisuća ljudi – žena i djece… Nisu bili razdvojeni, cijela obitelj je bila tamo.
Ljude su polivali benzinom i spaljivali do smrti. Kasnije, kad im je trebao benzin za druge stvari, nagomilali bi red tijela i red drva, a zarobljenici bi odozdo grabili loj i polivali ga odozgo da lakše zagori.
Ali eksperimentirati na ljudima je najgore. U kutu moje kabine sjedilo je nesretno stvorenje, glave toliko iskrivljene i natečene da mu se nisu mogle vidjeti oči, nos ili usta. Stalno je stenjalo. Glava mu je bila prevelika da na nju legne, pa je morao sjediti u kutu, naslonjen na šank… Svaki dan su ga negdje vodili…
Ili; žena koja leži ispod mene. Izvadili su joj kosti iz potkoljenice. Tkivo se raspadalo u fibrozne mase… Umrla je u strašnim mukama.
I ženke i mužjaci podvrgavaju se rendgenskoj sterilizaciji. Mi to zovemo “crveno svjetlo”… U kampu govore internacionalnim jezikom, zajedničkim pojmom, a mi ga svi usvajamo nadopunjavajući ga. Mengele je pjevao arije iz “Tosce” i birao ih je udarajući maljem po čizmama. čudovište! Vidio sam kako je raskomadao živog Poljaka i izvadio mu pluća… Imao je izvanredno pamćenje. Kad sam ga zadnji put vidio prije transporta (nismo znali idemo li u drugi logor ili u krematorij), prišao mi je i upitao me:
– Zar još nisi mrtav?
Prije 18 godina zarobili su neke liječnike iz Auschwitza i sudili im u Frankfurtu. Prijavio sam se za svjedoka, ali Nijemci kao da nisu bili zainteresirani: nisu mi ni odgovorili. Mislim da je dr. Lucas jedan od njih! ? Sada sam čuo da je Josef Mengele umro. Umro je i pokopan negdje u Brazilu. Ne vjerujem u to. Znao sam da je živ, osjećao sam to i osjećaj me nije prevario. “
