Kao što i sami možete da zaključite po naslovu našeg današnjega članka, govorićemo o mješovitim brakovima, kojih je sve i više na ovim prostorima….
Kako prenosi Naj žena, Merima i Dušan uživaju u blaženom braku punih 30 godina. Njihovoj zajednici, koja se dogodila u Beogradu tijekom rata u Bosni, nisu smetale njihove različite nacionalnosti i vjere. Godine 1992. odlučujući čimbenik za opstanak ili nestanak pojedinaca u Bosni ovisio je isključivo o njihovoj vjerskoj pripadnosti – jesu li bili kršteni kršćani ili prakticirali islam, jesu li se identificirali kao Srbi ili Muslimani. Merima Buzimkić, rodom iz Bosanskog Grahova, 1992. godine vojnim je zrakoplovom otputovala iz zone sukoba u Kninu u Beograd, s ciljem potrage za svojom tetkom s prebivalištem u Batajnici. Dana 22. listopada 1992. godine u Beogradu sam srela svog sadašnjeg supruga Dušana.
Nakon mjesec dana našeg poznanstva, Dušan me je pozvao da dođem na njegovu zabavu. Došla sam da pomognem njegovoj majci i tom prilikom me je zaprosio, kazala je Merima. Merima je pristala ostati s Dušanom i udati se za njega. U to vrijeme nije bila svjesna statusa svojih roditelja niti njihovih okolnosti, jer je sukob u Bosni bio na vrhuncu. Godinu dana živjeli smo zajedno bez formalne institucije braka, a za to vrijeme smo se usredotočili na zaposlenje i štedjeli sredstva za vjenčanje. Ubrzo nakon vjenčanja, u našu obitelj primili smo dvoje djece.
Odgovor njenih roditelja na saznanje da se udala za Srbina. Prema njegovim riječima, ideja da se muslimanka uda za pravoslavca tijekom rata nije naišla na jednoglasno odobravanje; usprkos tome, par je ostao uporan u svojoj predanosti jedno drugome i ustrajao u svojoj želji da se vjenčaju. Meri i Dule ovog listopada obilježit će tri desetljeća braka. Nakon što sam nakon nekoliko godina saznala da su moji roditelji živi, sastavila sam pismo u kojem sam ih obavijestila o svojoj udaji za Dušana Pavlovića u Beogradu i obavijestila o dvoje djece.
Bez obzira na potencijalni bijes koji bi mogli osjećati, njihove me reakcije neće pokolebati jer sam već uspostavio svoj život i osnovao obitelj. U početku je Osman, Merimin otac, gajio nešto zamjerke prema njenom braku sa Srbinom. Ipak, njihova se perspektiva promijenila nakon što su imali priliku upoznati Dušana. Kad su saznali da sam živ, izrazili su svoju sreću jer su se bojali da su i mene izgubili. U početku je moj otac pokazivao nešto ljutnje; no, kako se kaže, svome se ne čini zla.
Nakon bratove smrti u ratu u Bosni, našu obitelj činile su dvije sestre i ja. Moji roditelji su toliko cijenili Dušana da su ga često nazivali najboljim zetom. Osman, Marijin otac, prakticira tri različite religije u svom kućanstvu. Jedna sestra je udata za Amerikanca i živi u New Yorku, dok je druga sestra udata za muslimana u Bosni. Ja sam pak udata za Dušana, Srbina. Shodno tome, moj otac utjelovljuje tri različite religije. Po dolasku u Beograd 1992. Merima je bila svjesna da su njezino porijeklo i vjerska pripadnost svima poznati; međutim, tvrdi da nije doživjela nikakve pogrdne primjedbe. Nisam naišao na osobu koja me vrijeđala ili gledala s prezirom.
Iako sam naišao na pojedince koji su ogorčeni zbog gubitka članova obitelji u tom sukobu, osobno nisam doživio nikakvu nelagodu. Merima i Dušan danas u krugu obitelji obilježavaju Božić. Dok slavi Bajram, Meri izražava poštovanje prema svim kršćanskim vjerskim praznicima, ističući da ni vjera ni nacionalnost nisu odlučujući faktori u njenom životu. Karakter čovjeka ima značaj za mene, bez obzira na njegovo krštenje ili bogoslužje.
Merima elaborira, napominjući da je isti princip usadila iu odgoj svojih kćeri. Merima Uskrs slavi u društvu svoje obitelji, pedantno pripremajući jelo u skladu sa svim kršćanskim tradicijama. Je li važno hoće li se “pjevati ili pjevati”, odnosno kakva nam je orijentacija, nacionalni identitet ili vjerska uvjerenja, ako smo svi ljudi i posjedujemo dovoljno ljubavi jedni prema drugima? Nadalje, može li išta biti izvrsnije od svjedočenja brige koja se pruža vlastitima, poštovanja prema drugima i prevladavajućeg sklada među pojedincima?