Milan iz Beograda je ostavljen kao beba, u liftu ga je pronašao policajac: Godinama kasnije reči jedne vidovnjakinje mu “pokidale”

U današnjem članku donosimo vam priču čovjeka koji je ostavljen i napušten od strane svoje porodice.Pronašao ga je policajac u liftu,njegov život nije bio nimalo lagan a mi vam u nastavku našeg teksta donosimo njegovu priču.

Milan Popović pronađen je kao beba 29. aprila 1977. godine u liftu jedne zgrade u Beogradu. Bio je umotan u belo-plavo ćebe, obučen u benkice i košuljicu, s četiri pelene i bočicom pudera pored sebe – spreman za život, ali bez ruku koje bi ga dočekale. Pronašao ga je stanar zgrade u tadašnjoj Ulici Narodnog fronta 17, koji je pozvao miliciju, čime je počela Milanova životna priča.

• Ubrzo je odveden u sirotište u Zvečanskoj i dobio privremeno ime Ilija, po policajcu koji je bio u patroli te noći. Pošto niko nije znao tačan datum njegovog rođenja, dodeljen mu je simbolično 1. april – dan šale, koji je kasnije opisao kao savršen za njegov životni tok: “ceo moj život je aprililili.”

Nekoliko mjeseci kasnije, sudbina mu se osmjehnula. Usvojili su ga Svetlana i Aleksandar Popović iz Niša, par koji mu je dao novo ime – Milan, i još važnije – ljubav i sigurnost. Svetlana je bila profesorka engleskog jezika, a Aleksandar zdravstveni radnik. U njihovom domu Milan je imao sve – igru, toplinu i djetinjstvo oslobođeno osjećaja odbačenosti.

Uprkos tome, život mu nije bio jednostavan. Iako kao dijete nije osjećao prazninu zbog odsustva bioloških roditelja, kasnije se suočavao s zadirkivanjima, jer su u to vrijeme usvojenja bila rijetkost. Ipak, naučio je da ne dozvoljava da ga to definiše – razvio je unutrašnju snagu i postao “solo igrač”, kako sam kaže. Naučio je da ide naprijed bez obzira na prepreke.

• Odrastao je, završio školu, služio vojsku na Kosovu i Metohiji, a zatim upisao fakultet. Ipak, osjećaj nepripadnosti, posebno nakon bombardovanja, natjerao ga je da napusti zemlju. Kaže da nije bio problem ni novac, već nedostatak osmijeha. Sa samo 25 njemačkih maraka u džepu, krenuo je na put – preko Grčke, Italije i Švicarske – sve do Španije, gdje danas živi. Radi u oblasti prodaje nekretnina, oženjen je Ivanom iz Smedereva i otac je dvojice sinova – Aleksandra i Konstantina.

Jednog dana, sasvim slučajno, kroz razgovor s djevojkom i njenom prijateljicom numerologinjom, čuo je riječi koje su ga potresle. Kada su joj dali njegove podatke, žena je zastala i rekla: “Kaži mu da ne mrzi. Sve je moralo tako. I gdje mu je brat? Vidim da je dvoje dece ostavljeno.” Te riječi urezale su se u Milanovo srce. Oduvijek je želio brata ili sestru, a sada je ta želja postala i moguća stvarnost.

Poticaj da pronađe biološke roditelje došao je kada mu se rodilo prvo dijete. Tada mu je majka Svetlana rekla da bi trebalo da zna odakle potiče, zbog djece i njihove budućnosti. Sama je pozvala sirotište, iako su joj rekli da se nikada do tada nije desilo da usvojitelji zovu. No, zbog zakona, Milan je morao sam da podnese zahtjev. Dobili su vrlo malo informacija – tek osnovni opis i podatke o pronalasku u liftu.

Krenuo je dalje, tražeći odgovore preko društvenih mreža. Dobijao je razne poruke – od lažnih proroka do ljudi sumnjivih namjera, ali nikada ništa konkretno. Uprkos svemu, nije izgubio vjeru.

• Povratak na mjesto gdje je pronađen nije bio jednostavan. Kada je pokucao na vrata čovjeka koji ga je našao, naišao je na strah i nesigurnost – bilo je vrijeme pandemije. No, kasnije je dobio pismo isprike. Danas su u kontaktu, kao da sudbina spaja izgubljene niti.

Milan nema ogorčenost. Za njega, žena koja ga je rodila i ostavila, nije neprijatelj. Zahvalan joj je što mu je dala život, umjesto da je izabrala drugačiji put. Vjeruje da je najvjerovatnije bila mlada studentkinja, koja je svoju trudnoću krila zbog straha i sramote. Zna da su njeni razlozi vjerovatno bili teški, i to poštuje.

Uradio je DNK test preko međunarodne agencije u nadi da će možda otkriti rođaka, brata, sestru – nekog svog. Jer, kako sam kaže, “svi ovdje imaju nekog, a mi nemamo nikog.” Njemu ne treba ništa – ni izvinjenje, ni priznanje, ni materijalna stvar. Samo želja da zna ko je, da negdje tamo postoji još neko s kim dijeli krv i prošlost.

Njegov život, iako započet s napuštanjem, nije priča o gubitku, već o preživljavanju, ljubavi i zahvalnosti. A nada i dalje živi – u svakom pismu, svakom DNK rezultatu i svakom osmijehu njegovih sinova.