– Na društvenim mrežama se itekako mogu pronaći jako lijepe životne priče, ali sa druge strane imamo i one koje su počele nesretno, a završile su se na jako lijepi način. Slijedi i priča jedne djevojke koja je kao beba ostavljena, a danas je uspješna žena….
U scenariju koji podsjeća na filmski, Milica Mršulja, 30-godišnja Leskovčanka, suočila se sa srceparajućim početkom svog života kada ju je majka ostavila u snijegu, u kutiji kraj kontejnera. Putovanje je započelo tijekom zime 1994., kada je u veljači otkriveno jedno dijete u blizini kontejnera ispred glazbene škole u Gnjilanu. Na ulicama Cara Lazara u Gnjilanu 5. veljače 1994. otkriveno je novorođenče ostavljeno u jednostavnom kartonskom kontejneru. Rodilište je postalo njezino sigurno utočište, pružajući joj ljubav, brigu i odanost koje joj je život uskratio na početku pri prvom udahu. U tom je trenutku dobila ljupki nadimak Nera, inspiriran neustrašivim grčkim božanstvom.
- Taj će nadimak oblikovati Milicu u živo utjelovljenje snage, dok je izrastala u izvanrednu spisateljicu, novinarku i uspješnu glumicu, dok je ispunjavala uloge odane supruge i majke. Počevši od Gnjilana 1994. godine pa do Leskovca 2024. godine, put je bio naporan, pun prepreka i u početku izazovan. Upravo u najbrutalnijem razdoblju jugoslavenskog bombardiranja 1999. otkrila je na najgrublji mogući način da je posvojena, a ne biološko dijete obitelji Nikolić, Svetlane i Ljubiše, otkrićima njezinih vršnjaka. U dobi od pet godina, davne 1999., doživio sam otkriće koje mi je promijenilo život o mom posvojenju. Nije to bilo ugodno iskustvo, jer sam tu istinu otkrio na prilično neljubazan način od neke djece koju sam susreo na ulici.
Ti su mladići saznali za moje posvojenje od vlastitih roditelja i odlučili su se upustiti u štetnu ratnu igru protiv mene. Naknadno sam saznala da sam usvojena sa samo tri i pol mjeseca i da je moje rodno mjesto Kosovo. Od trenutka kada su je Svetlana i Ljubiša, leskovački bračni par koji nije mogao da zatrudni, zagrlili, preplavili su ljubavlju. Nakon što su saznali što su njezini prijatelji podijelili, pojasnili su da, iako oni možda nisu njezini biološki roditelji, ona je neporecivo njihova voljena kći. Tijekom mog prisjećanja majka mi je nježno objasnila, što sam ljubazno prihvatio.
Otkrila je da me nije mogla roditi, već me nosila u srcu. Osim toga, otkrila je da me rodila druga teta, ali da me nije mogla zadržati jer su moji roditelji čeznuli za djetetom. Na svom putovanju, Svetlana je otkrila savršen lijek za neugasiv i bolan osjećaj koji se javlja kada netko udari u vašu najranjiviju srž. Ipak, ožiljci od tih rana ostali su joj kao stalni podsjetnik s kojima se morala pomiriti. Ruganje iz djetinjstva koje sam pretrpjela duboko je utjecalo na mene, iako to sjećanje još uvijek nosim duboko u podsvijesti.
Možda bi bilo korisnije da su okolnosti bile drugačije, da sam se s takvim izazovima suočavao kasnije u životu, kad sam bio zreliji. Zadirkivanje se zadržalo i tijekom mog osnovnoškolskog školovanja, unatoč tome što sam bila starija i svjesna da bih, ako me netko pita: “Znaš li da si odveden od kuće?”, samouvjereno odgovorila: “Da, svjesna sam.” Ovaj odgovor ih je učinkovito ušutkao, ne ostavljajući mjesta daljnjem ismijavanju. Sada, kao odrasla osoba, majka i žena, shvaćam da je odgovornost i krivnja na roditeljima te djece.
Upravo su njihovi postupci i riječi, izgovorene pred njima, omogućili da se takvo ponašanje manifestira. Sama djeca za to vrijeme ne mogu odgovarati za svoje postupke. Na početku puberteta počela je znatiželja o svom pravom podrijetlu, pitajući se tko su joj biološki roditelji i odakle je. U početku se njezin pokušaj da otkrije te detalje pokazao bezuspješnim, no postupno su se dijelovi slagalice počeli slagati. Tek kad sam napunio 16 godina, razvio sam interes za otkrivanjem svog pravog porijekla. Do tada sam čvrsto vjerovao da živim u domu za nezbrinutu djecu u Beogradu. Međutim, kad sam ušao u adolescenciju i počeo iskusiti radosti ljubavi i društvene interakcije, u moj se um uvukla mučna misao:
Što ako bih kojim slučajem sreo osobu za koju se ispostavilo da mi je brat ili sestra ili čak moj vlastiti roditelj , a da nitko od nas ne zna? Sama pomisao na takvu mogućnost uplašila me do srži. Upravo sam u tom trenutku skupio hrabrosti pokrenuti tu temu sa svojim roditeljima, izražavajući želju da otkrijem istinu o svom identitetu i porijeklu. Njihov je odgovor bio neočekivan, jer su priznali da sami nemaju sve odgovore. Zajedno smo krenuli na put do centra za socijalni rad u nadi da ćemo rasvijetliti moju prošlost. Tamo sam, među tim zidovima, konačno saznao istinu: porijeklom sam s Kosova.
- Počelo je odmotavanje klupka i sve teže dolaženje do informacija. Čak i kada su prikupljene nove informacije, određene su rane nastavile rasti. Pristup dokumentima pokazao se prilično izazovnim jer su mi se činila da su mi sva vrata zatvorena. Situacija se činila sumnjivom i tek kasnije sam otkrio utjecajan status moga oca na Kosovu, što je možda odigralo ulogu u preprekama s kojima sam se suočavao. Pokojni otac mi je otkrio da sam usvojen u Gnjilanu i da me biološka majka napustila zbog određenih okolnosti. Unatoč tome što sam saznao točnu lokaciju svog napuštanja, nisam tome pridavao veliko značenje. Znalo se da sam nađen u blizini škole, možda muzičke, u ulici Cara Lazara.
Bolnica mi je, s obzirom na naziv ulice, dala ime Zorana Lazarević, jer sam u zoru otkrivena baš u toj ulici. Nakon kratkog vremena prvo se obratila članovima obitelji biološke majke prije nego što se konačno uključila u izravan razgovor s njom. U svojoj potrazi za otkrivanjem pravog identiteta svoje majke, morala se upustiti u razgovore s čak sedam žena koje su napustile svoju djecu na Kosovu tijekom te godine. U početku je žena za koju je na kraju otkrila da joj je majka oštro poricala istinu. Međutim, priča tu ne završava… Imao sam jedno goruće pitanje za nju, ono koje sam osjećao prisiljen postaviti.
Čak sam to spomenuo u svojoj knjizi “I bundeva ima korijenje”. Tada sam bila tek mlada djevojka, svjesna da ću jednog dana postati nečija žena i majka. Izjedala me znatiželja, neću li kojim nesretnim slučajem naići na nekog svog rođaka. Kroz niz veza na kraju sam stupio u kontakt s njezinim bratom od strica koji mi je otkrio njezin identitet. Intrigantno je primijetiti da sam tijekom 1993. i 1994. godine razgovarao sa sedam različitih žena, kao što je zapanjujuće, svih njih sedam napustilo je svoju djecu. U svakom sam razgovoru ulazio u razloge njihovih odluka i okolnosti njihovih odlazaka. Napokon je došlo vrijeme za razgovor s njom.
Nazvala me, potpuno svjesna svoje obitelji i života koji je izgradila, a ja nisam imao namjeru narušiti taj sklad. Isprva je oklijevala priznati, tvrdeći da je u pitanju rođak. Ipak, na kraju je sve priznala i dogurala do Leksovca. Dok smo se grlile, dok su joj suze tekle niz lice, ne mogu poreći da me taj trenutak duboko dirnuo. Nakon što je prihvatila majčinstvo i ljuljala svoje novorođeno dijete, bila je pogođena spoznajom duboke žrtve koju je podnijela njezina biološka majka. Ovo prosvjetljenje dovelo ju je do teškog izbora prekida svih veza s njom.
