Život moje majke bio je daleko od prosjeka. U mladosti, s nepunih 16 godina, poželjela mi je dobrodošlicu na svijet i prigrlila majčinstvo. Kad sam napunila dvije godine, donijela je hrabru odluku rastati se od mog oca i preuzeti ulogu samohrane majke.
U dobi od 19 godina moja je majka primila poražavajuću vijest da joj je dijagnosticirana Crohnova bolest. Ova joj je bolest donijela golemu patnju, uključujući intenzivnu bol, umor i depresiju. Nažalost, ne postoji poznati lijek za Crohnovu bolest. Njezino je stanje bilo toliko teško da je bila podvrgnuta višestrukim operacijama, no naposljetku se morala pomiriti s realnošću života s trajnom ileostomom. Ovaj kirurški zahvat napravio je otvor u njezinom tankom crijevu, točnije ileumu. Ova sjećanja slikovito prepričava Tifani Periš, stanovnica Teksasa, danas 35-godišnjakinja.
Godine 1995. moja je majka stupila u brak s čovjekom koji će mi s vremenom postati očuh. Međutim, njihova zajednica bila je daleko od idilične. Njihove interakcije bile su obilježene verbalnom agresijom i neprestanim prepirkama oko trivijalnih stvari. Tijekom tog razdoblja moja se majka borila sa svojom kroničnom bolešću, što je ozbiljno utjecalo na njezino samopouzdanje. Unatoč svim naporima, borila se da se riješi viška kilograma koji ju je mučio. Težina tih izazova dovela ju je u stanje duboke depresije, što je u konačnici rezultiralo odlukom da nakon devet godina prekine brak.
Tek se u tom trenutku osjetila istinski oslobođenom, budući da je majka od svoje 16. godine. Tek kad sam sazrio, počela se družiti i izlaziti van. U početku je to bila tjedna pojava, ali je postupno postala učestalija. Počela se i fizički transformirati. U manje od godinu dana skinula je oko 50 kilograma. Dok je gubitak težine pripisivala svojoj bolesti, ispod površine se odvijalo nešto mnogo strašnije.
Tijekom jednog posebnog izlaska u trgovinu došlo se do zapanjujućeg otkrića. Dok sam prekapao po njezinoj torbi, naišao sam na zalihu kokaina vješto skrivenu u kutiji s lijekovima, uz britvu i slamku. Kad su je suočili s mojim nalazima, oštro je zanijekala bilo kakvu upletenost i prebacila krivnju na druge. Taj se događaj dogodio tijekom mog osnovnog školovanja, što me natjeralo da se svojoj baki i teti povjerim o problematičnoj situaciji. Sve nas je obuzela briga, izbivala je cijele noći, ignorirala telefonske pozive, a sada i ovo otkriće. Bilo je teško pomiriti takvo ponašanje s brižnom i odanom osobom kakva je oduvijek bila. Nikada nije propustila nijednu igru mojih roditelja, uvijek je pružala ruku pomoći drugima, redovito posvećujući svoje vrijeme volontiranju u skloništima za beskućnike i dosljedno pokazujući izuzetnu razinu nesebičnosti.
Nakon brojnih rasprava, prijepora i uvjeravanja, moja je majka na kraju priznala svoju konzumaciju kokaina. Otkrila je da mu je pribjegla kao sredstvu za ublažavanje upornih bolova. S vremenom je njezina ovisnost eksponencijalno rasla. Osim kokaina, pribjegla je i metamfetaminu kada su se konvencionalni lijekovi protiv bolova pokazali neučinkovitima.
Bitka je bila žestoka i puna bijesa. Tijekom desetljeća moja je majka 13 puta pokušala ubiti vlastiti život. Ozbiljnost njezine situacije postala je bolno jasna nakon njezina prvog pokušaja, nadmašivši naše najgore strahove. Donijeli smo tešku odluku da je pošaljemo u rehabilitacijske centre, ali su nam se financijska sredstva smanjila, što je spriječilo da završi program u cijelosti. Obuzeo nas je osjećaj očaja da joj pomognemo, a ona je jednako očajnički tražila pomoć, ali teret novca teško nas je opterećivao, pogoršavajući našu tjeskobu. Nažalost, ponovno je podlegla ovisnosti, a sa svakim povratkom stanje joj se pogoršavalo.
Ubrzo je počela krasti našu imovinu. Bez obzira radi li se o bakinom dragocjenom nakitu ili vlastitim stvarima, sve je besramno rasprodala. Postupno joj je um obuzela paranoja, uvjerena da smo je izdali. Živjela je u stalnom strahu, uvjerena da je nemilosrdno progone nepoznate osobe.
Na kraju se šira obitelj okupila i udružila svoje resurse kako bi prikupila sredstva za njezino pohađanje rehabilitacijskog centra u Mississippiju u trajanju od šest mjeseci. Unatoč želji da produži svoj boravak, otkrila je novi osjećaj duhovnosti i vjere tijekom boravka tamo. Odlučna napraviti razliku, izrazila je snažnu želju završiti program savjetovanja i iskoristiti svoje iskustvo kako bi pomogla drugima koji se suočavaju sa sličnim problemima. Nažalost, samo dva tjedna nakon povratka kući, ponovno je upala u destruktivni krug zlouporabe droga, krađa i prijevara. Na kraju je došlo vrijeme da se suoči s posljedicama svojih djela. Dok smo se borili da umjesto zatvorske kazne služi kućni pritvor, odlučila se udati za svog dilera droge, koji je bio znatno stariji od njezinih roditelja, nadajući se da će je nova uloga udane žene poštedjeti kazne. Međutim, njezine su se nade izjalovile jer je na kraju osuđena na 18 mjeseci zatvora.
Prije zatvaranja boravila je uz nedavno vjenčanog supruga koji ju je izlagao fizičkom zlostavljanju i nasilju. No, opskrbljivao ju je i narkoticima, što je u konačnici i utjecalo na njezinu odluku da se uda za njega.
Nakon što je iza rešetaka provela godinu i pol dana, puštena je na slobodu i u samo dva sata ponovno je podlegla ovisnosti o drogama. Umjesto da nas zamoli za prijevoz, inzistirala je da će njezin suprug doći po nju, a mi smo odmah shvatili implikacije. Naše razočaranje u nju bilo je opipljivo.
U večeri uoči njezine tragične smrti, policija je reagirala u njezinoj kući, zajedno s njezinim suprugom, zbog incidenta obiteljskog nasilja. Nakon njihova odlaska, u strahu se javila mojoj teti, ispričavši kako se njezin suprug trudi da je ponovno zatvore. Tražeći utočište, povukla se u kupaonicu i hitno kontaktirala svoju obitelj za pomoć.
U zoru je njezino beživotno tijelo otkriveno na podu kupaonice u rezidenciji njezina supruga. Vidljiva je bila prisutnost metamfetamina i smrtonosne količine sedativa koji su kolali njenim venama. Mješavina emocija preplavila me u tom trenutku – zbunjenost, tuga i ogorčenje. Nisam mogao shvatiti njezine postupke, vjerujući da su egocentrični i nepromišljeni. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, moja perspektiva je evoluirala i sada posjedujem veće razumijevanje.
Pojedinci koji odluče okončati vlastiti život ne bi trebali biti označeni kao sebični. Oni podnose unutarnje borbe koje ostaju skrivene našem pogledu. Moja majka tragično si je oduzela život jer je došla do točke u kojoj se više nije mogla boriti. Možda nikada nećemo saznati koliko je dugo nosila teret svoje izgubljene bitke, a da nismo svjesni. Ključno je shvatiti da njezini postupci nisu bili grešni, budući da Biblija ne navodi eksplicitno samoubojstvo kao grijeh. Jedini pravi grijeh leži u propuštanju pomoći onima koji su u potrebi. Važno je upamtiti da čak ni u trenucima samoće čovjek nikada nije istinski sam. Obratite se, potražite pomoć i bit će vam pružena podrška.
