Nadaleko je poznata neslavna katastrofa koja se dogodila u kobnoj noći 14. i 15. travnja 1912. godine, kada je Titanic doživio tragičan kraj. Plovilo je potonulo otprilike 740 kilometara od kopna, a trebalo je samo sat i pol iza ponoći da prvi spasilački brod stigne do mjesta događaja, marljivo tražeći bilo kakve znakove života među nesretnim žrtvama.
Temperatura vode tijekom tragičnog događaja zabilježena je na jezivih 2,2 stupnja Celzijusa, što je stanje koje ljudskom tijelu omogućuje izdržati samo 15 minuta. Šokantno, poginulo je ukupno 1517 osoba, dok su oni koji su bili dovoljno sretni da budu klasificirani kao putnici u prvom razredu imali znatno veće šanse za preživljavanje, s 63 posto njih koje je spašeno. Unatoč ograničenom kapacitetu 20 Titanicovih čamaca za spašavanje, koji su mogli primiti samo oko 1100 putnika – polovicu ukupnog broja na brodu te nesretne noći – važno je napomenuti da je taj broj bio u skladu sa zakonskim propisima tog doba i smatran je zadovoljavajućim. .
Kako javlja 24.sata.hr, unatoč okolnostima, u čamce za spašavanje uspjelo se ukrcati samo 700 putnika. Iznenađujuće, većina tih čamaca za spašavanje bila je samo djelomično zauzeta, s praznim sjedalima u gotovo svima. Međutim, članak postavlja pitanje što se na kraju dogodilo s tijelima.
Prikrivena stvarnost ove situacije prikrivena je povjerljivim telegramima, sastavljenim pod pretpostavkom da će zauvijek ostati privatni. Ovi telegrami eksplicitno otkrivaju namjere kapetana Mackay-Benneta, jednog od brodova uključenih u misiju spašavanja, koji je u početku želio izvaditi sva tijela iz mora. Međutim, brzo se pokazalo da njegova posuda nije bila dovoljno velika da primi 334 otkrivena tijela. Slijedom toga, donesena je sporna odluka – odbaciti leševe manje imućnih putnika treće klase, čime bi se osiguralo dovoljno mjesta za one iz privilegiranije prve i druge klase.
Posada je čvrsto vjerovala da zaslužuju dostojanstven pokop, kako je izraženo u njihovom jednoglasnom mišljenju. Od 334 otkrivena tijela, više od stotinu tragično je bačeno u dubine Atlantskog oceana, zauvijek izgubljeno i ne može im se ući u trag. Pojedinosti oko ovog događaja bile su skrivene u povjerljivim telegramima, koje su tek povjesničari otkrili u povjerljivim arhivima.
Unatoč nesretnim okolnostima, objekt je uspio ostati plutajući.
Prvotna poruka kapetana naglašavala je hitnost ukrcavanja svih tijela koja se mogu primiti na brod za spašavanje. Međutim, odgovor s broda Mackay-Bennet predložio je drugačiji tijek akcije. Predložili su provođenje temeljite inventure novca i dragocjenosti pronađenih s tijelima, te postavili pitanje bi li bilo prikladnije sva tijela pokopati u moru, osim ako ne postoje posebni zahtjevi obitelji da se zadrže. Nakon kratke razmjene poruka, konačno je odlučeno da će se tijela manje imućnih putnika zbrinuti, dok će posmrtni ostaci imućnijih pojedinaca biti vraćeni njihovim obiteljima.
Pet dana kasnije nastupila je užasna stvarnost.
Dok se SS Bremen, brod na putu iz Njemačke za Ameriku, približavao mjestu nesreće pet dana nakon incidenta, pojedinci na brodu su urlali užasnuti. Bremen je udružio snage s Carpathijom, a njihov zajednički cilj bio je pronalazak svih ostataka koji se mogu povratiti. Izdaleka su mogli razaznati blijede točkice koje su šarale po krajoliku, a nakon detaljnijeg promatranja pokazalo se da su leševi u prslucima za spašavanje, zamrznuti u vremenu.
Nakon potonuća broda, cijelo se područje pretvorilo u golemu vodenu grobnicu, obavijenu gustom maglom, odjekujućim zvukom blagih valova, beživotnim tijelima lebdjećima u ledu i svećenikovim svečanim riječima na oproštaju.
Joana Stunke, putnica iz Bremena, ispričala je potresnu scenu tijekom svog svjedočenja. Svjedočila je kako žena u spavaćici čvrsto drži bebu na prsima, dok je druga žena grlila čupavog psa svetog Bernardina. Putnici su bili različito odjeveni, neki su bili odjeveni za noć plesa i večere, dok su drugi bili u spavaćicama i pidžamama. Jedna je žena čak imala pojas za spašavanje i držala je dvoje djece. Posada je kolektivno opisala situaciju kao hladnu, mokru, jadnu i krajnje neutješnu. Kako se travanj bližio kraju, kombinacija slane vode i sunčeve svjetlosti počela je kvariti pojaseve za spašavanje, uzrokujući da tijela tonu u dubine oceana. Međutim, u lipnju iste godine, dva tijela, identificirana kao brodski konobar i kuhinjski radnik, otkrivena su kako plutaju u oceanu.
