U bivšoj Jugoslaviji Zoran Radmilović bio je vrlo cijenjen i obožavan glumac. Njegova ostavština obuhvaća mnoštvo zapaženih izvedbi, kao i njegovu suprugu Dinu i njihovu posvojenu kćer. Kći Zorana Radmilovića, Ana Radmilović, bila je poznata novinarka i spisateljica čije su pisanje mnogi izbjegavali. Unatoč tome što je diplomirana glumica, Ana Radmilović odlučila je ne nastaviti glumačku karijeru. Umjesto toga, usmjerila se na novinarstvo i pisanje, unatoč tome što je završila dvanaestu gimnaziju u Beogradu i završila studij glume u Novom Sadu. Naime, provela je nekoliko godina kao cijenjena novinarka pokrivajući događaje na Kosovu.
Na temelju proždrljivosti i dječje perspektive napisala je zadivljujuće, duhovite i potresne knjige “Zalažem se za laž” (2009., priredio otac Zoran Radmilović), “Kad je svijet imao brkove” (2011.), prozu koja zadire u nostalgiju, te pseudodokumentarni roman “Štange, pumpe, samostani u brdima” (2012.). Osim toga, surađivala je s brojnim novinama, sakupivši širok repertoar od preko dvije tisuće tekstova, reportaža, intervjua i kolumni. Kći Zorana Radmilovića kroz cijeli je život bila izložena konstantnim usporedbama s njezinim slavnim ocem.
Spomenuli su mi da postoji fizička sličnost između njega i mene, iako to nije nužno laskava usporedba, jer je bio muškarac s istaknutim nosom i brkovima. Unatoč ljepoti moje majke, malo toga mogu učiniti po pitanju svog izgleda. Imam lijepe uspomene na njegovu ljubaznu i nježnu prirodu, jer je uistinu bio osoba dobrog srca. – Biti odvojena od njega dok je bio tamo nije nešto što sam željela. Želja mi je bila da uvijek budemo u društvu i zajedno istražujemo nova mjesta. Čežnja za njim bila je stalno prisutna u mom životu… Odsutnost oca osjećam otkad znam za sebe – rekla je.
Ana je također govorila o neizmjernom osjećaju ponosa i velikoj odgovornosti koji je pratio njezino poznato obiteljsko ime. Jako sam ponosan na njega i sasvim je razumljivo da nemam nikakvih primjedbi. S obzirom na brzo prepoznavanje identiteta moga oca, sklon sam vjerovati da ljudi nešto više opraštaju prema meni i manje su mi skloni zamjeriti neke stvari. Iako je to možda jednostavno moja percepcija, nalazim utjehu u prihvaćanju ovog uvjerenja. Osjećaj sigurnosti pruža mi pomisao da bi mi povremeno pojedinci mogli pokazati malo popustljivosti zbog mog druženja kao njegove kćeri.
Stalno uspoređivanje s ocem u sferi glume, kako piše Stil.rs, jako ju je mučilo i predstavljalo značajnu prepreku u njenim profesionalnim nastojanjima. U djetinjstvu sam gajio snažnu želju da nastavim glumačku karijeru. No, otac me svojim upornim primjedbama o ograničenosti uloga djece i žena na televiziji odvraćao od toga da se pridružim glumačkoj grupi Bate Miladinovića.
Poslije sam se impulzivno upisao na satove glume, pod pretpostavkom da će to biti povjetarac. Međutim, nije dugo trebalo da shvatim da mi nedostaje bilo kakav prirodni talent, a moja sramežljivost samo je pogoršala situaciju. Stalna usporedba s nekim drugim, u ovom slučaju Zoranom, također je imala značajnu ulogu u kočenju mog napredovanja. Kad sam čuo primjedbe poput: “Ona nije nimalo poput Zorane”, još više sam se zapitao o svojim sposobnostima. Unatoč činjenici da mnogi glumci ni po čemu ne nalikuju Zoranu, to ih nije spriječilo da se bave svojom strašću. Nažalost, to je na mene imalo drugačiji učinak, na kraju me odvrativši od bavljenja glumačkom karijerom. Umjesto toga, na kraju sam postala novinarka, profesija koju on nije posebno odobravao, jednostavno zato što je pisanje jedina stvar u kojoj se uistinu ističem.
Ana je u 43. godini života iznenada preminula 2017. godine. Točan razlog njezine prerane smrti bio je predmet nagađanja već duže vrijeme, ali nikada nije stigla nikakva službena potvrda koja bi odgovorila na brojne sumnje oko toga.
U razmaku od nepuna 24 mjeseca otišla je i draga Dina, no kultna izvođačica iza sebe je ostavila neizmjernu kulturnu baštinu koja će trajati vječno.
