Moja djevojka živi daleko od doma, u inostranstvu. Kao i mnogi naši ljudi sa Balkana koji tragaju za boljom budućnošću, otišla je preko granice da zaradi, da nešto stvori, da sebi i možda sutra našoj porodici osigura dostojanstven život. Radi posao koji je čest, ali često omalovažen – radi za firmu za čišćenje. Taj posao nije glamurozan, nije titula koju ćeš čuti u elitnim krugovima, ali je pošten, vrijedan i važan.
- Kod nas, kad neko ode “vani”, brzo počne da se plete mreža priča. Ljudi se vraćaju na odmor u svoj rodni kraj i odjednom su svi postali advokati, doktori, menadžeri i inženjeri. Rijetko ko će reći da čisti kuće, pere prozore, ili radi kao pomoćno osoblje. Neki to kriju, drugi lažu, a treći – jednostavno ćute. I ja sam bio jedan od tih.
Sjećam se trenutka kada smo sjedili u društvu, opušteno, uz kaficu, kad je moj prijatelj, iz čiste radoznalosti, upitao moju djevojku čime se bavi. Tog trena mi je kroz glavu prošlo hiljadu misli. Očekivao sam da će izmisliti nešto, da će zaigrati istu onu igru koju igraju mnogi. I ja sam, iskreno, ranije znao izbjegavati direktan odgovor kad bi me pitali šta ona radi. Ponekad bih se pravio da ne znam tačno, nekad bih skrenuo temu, jer me bilo sram.
Ali tada, pred svima, s osmijehom koji nije mogao biti iskreniji, pogledala ga je pravo u oči i rekla – “Radim kao čistačica.” Ni trunke stida, ni pokušaja da umanji ili preformuliše svoju profesiju. Samo jednostavno i ponosno: čistačica.
U prostoriji je zavladala tišina. Nekoliko pogleda se srelo, neki su se možda i iznenadili. A ona je nastavila, mirno i sabrano, kao da je osjetila potrebu da nešto doda. Rekla je: “Vi ne radite ništa? I ne trebate. Ja na kraju mjeseca imam čist obraz, pun novčanik, osmijeh na licu iako su mi ponekad ruke prljave. Obraz i duša – oni ostaju čisti.”
U tom trenutku, nisam znao šta da kažem. Osjećao sam kako me preplavljuje mješavina ponosa i srama. Ponosan na nju – jer je jaka, iskrena, hrabra. Sramio sam se sebe, jer nisam bio dovoljno hrabar da stanem iza nje onako kako ona stoji iza svog rada. Sramio sam se i svojih prijatelja, jer sam znao da i oni dijele istu tišinu kad pričaju o onima koji rade vani, kao da je pošten posao nešto što treba skrivati.
- Ona me tog dana naučila važnu lekciju – da vrijednost čovjeka ne određuje njegova titula, već njegovo poštenje, trud i hrabrost da bude ono što jeste. Naučila me da nema ništa loše u tome da zarađuješ kruh sa svojih deset prstiju, pa makar ti ti prsti na kraju dana bili umorni i prljavi. Da je mnogo veći problem imati čiste ruke, a prljav obraz.
Od tada, više nikada nisam osjećao potrebu da krijem čime se ona bavi. Naprotiv – kad me neko pita, kažem s ponosom. Jer ona ne samo da zarađuje za život, već me svakim svojim gestom podsjeća na to šta znači biti iskren, dostojanstven i stvaran.
Na kraju krajeva, nije važno šta radimo, već kako to radimo. Ako radimo pošteno, sa srcem, s ponosom, onda nas ni jedna profesija ne može umanjiti. Naprotiv, može nas samo uzdići – kao ljude, partnere, prijatelje.
I zato, dok drugi maštaju da budu ono što nisu, ona je dokaz da je dovoljno biti ono što jesi – ako si čovjek.
