– Na društvenim mrežama se svakodnevno mogu vidjeti itekako zanimljive životne ispovijesti. O ljubavi se uvijek mogu naći svakojake priče, a one sa happy endom se itekako mogu pozitivno ocijeniti.
U društvu u kojem materijalna dobra često zasjenjuju istinske emocije, priča Hajrudine Veletović iz Sarajeva služi kao dokaz postojanja prave ljubavi. Posljednjih 13 godina on je to pokazao svojim djelovanjem. Hajrudina, Bosanac, imao je privilegiju dijeliti blažen život sa svojom izuzetnom suprugom Elmirom. Zajedno su doživjeli skladan život, lišen ikakvih materijalnih nedostataka. Njihovu ljubavnu priču krasila je otvorena komunikacija i duboka povezanost. Vrhunac njihove ljubavi očituje se u obliku njihovo dvoje djece – kćeri i sina – koji su ih od tada blagoslovili s petero unučadi.
Nisu ni slutili da će 2011. godina donijeti tako duboke i neočekivane promjene u njihovim životima. Tijekom vožnje doživjela je trenutak mučnine i tiho me zamolila da usporim, uvjeravajući me da se osjeća bolje. Ove riječi, njezina posljednja izjava, nastavljaju odjekivati u mojim mislima čak i sada.
- U jednom slučaju Elmira je izgubila svijest u vozilu iu tom trenutku je izgovorila posljednje riječi koje će Hajrudin ikada čuti. Tijekom vožnje doživjela je trenutak mučnine i tiho me zamolila da usporim, uvjeravajući me da se osjeća bolje. Ove riječi, njezina posljednja izjava, nastavljaju odjekivati u mojim mislima čak i sada.
Nakon što je primio vijest od liječnika, bio je potpuno zatečen i nije imao pojma kako reagirati; međutim, zadržao je uvjerenje da će se situacija konačno riješiti.
Oko pet popodne stigli smo u bolnicu gdje su liječnici ekspresno počeli s pregledima. Bilo im je očito da je doživjela izljev krvi u mozak uzrokovan puknućem aneurizme mozga. Neumorno su se borili da joj spase život, čak su više puta došli i do te renomirane liječnice, iako sam osobno imao rezerve prema njihovoj odluci. Na moje iznenađenje, pojavio se tek navečer i obavijestio me da joj je ostalo još otprilike sat i pol života, ali me uvjerio da će iskoristiti sve moguće mjere. Nastavili su s operacijom na njoj, stavljajući je u induciranu komu na sedam dana. Ona prepričava cijelu ovu muku bez zastanka daha.
Ipak, došlo je do komplikacija kada su je medicinski radnici probudili iz medicinski inducirane kome.
Nakon što je došla k sebi i procijenila okolinu, odjednom ju je sinula spoznaja. Bila je u istom stanu u kojem su joj operirali moždani infarkt. Ne čekajući pristanak, liječnik je brzo izveo potrebnu operaciju, ostavljajući njezinu lubanju otvorenom kako bi omogućila oteklinu. Samo je koža zašivena, kako su me tada obavijestili. Zahvalna sam mu što je poduzeo tako brzu akciju jer joj je na kraju spasio život. Kad sam stigao za vrijeme posjeta, obavijestili su me da je usred još jedne operacije. Ne sluteći što se dogodilo, tek smo je probudili iz sna, objašnjava Harudin.
Njegovo postojanje prije prijema u bolnicu bilo je poput noćne more.
- Najizazovniji trenutak dogodio se dok sam stajao ispred bolnice, napeto iščekujući vijesti. Liječnici su mi savjetovali da se vratim kući i da dođem u vrijeme posjeta. Međutim, nisam se mogla natjerati da odem, strahujući da bi moj dragi mogao otići u mom odsustvu. Osjetio sam povezanost naših duša i užasavala me pomisao da odlazi ne osjetivši moju prisutnost. Očajna, preklinjala sam sestre da otvore prozor, dopustivši mi da je ugledam i pustim da moj glas dopre do njezinih ušiju. S tog prozora dozivao sam je Elkice moja.
Nakon što ju je doveo u svoj dom, pronašao je utjehu u spoznaji da je prisutna, što mu je olakšalo stvari.
Unatoč savjetima mnogih koji su vjerovali da bi to bilo nepodnošljivo i beznadno, odbio sam je napustiti u granicama našeg doma. Ova žena, tako puna nesebičnosti i ljubavi, bila je svjetionik podrške svima oko sebe. Kako bih uopće mogao razmisliti o tome da napustim tako izvanrednu osobu? Moje srce kuca samo za nju; ona je utjelovljenje ljubavi u mom životu i zavjetujem se da je nikad neću napustiti. Medicinski stručnjaci predviđali su njezinu skoru smrt, no ona je prkosila svim izgledima, živjela je nevjerojatnih 13 godina, a njezino se stanje nastavlja poboljšavati. Nismo štedjeli, odveli je u Zagreb i Tursku na specijalizirano liječenje. Ovaj hrabri čovjek zaključio je riječima:
Na vrhuncu života, u svojim četrdesetima, doživjela je značajan događaj. Za to vrijeme mogli smo se prepustiti trenucima uživanja. Blagoslovljeni smo prisutnošću petero unučadi koji joj donose radost u život. Kad su u blizini, razigrano trčkaraju, obasipaju je poljupcima, a oči joj blistaju od oduševljenja. Dok ulazim u sobu, prati me pogledom, okrećući glavu u mom smjeru. Kad joj pomognem u kretanju, sada pruža blagi otpor, kao da pruža ruku pomoći. Nevjerojatno, uspjela je pojesti bananu kroz špricu. Tijekom cijelog ovog iskušenja, njezine su rane ostale neokaljane, jer sam ja stalno bio uz nju, pružajući njegu danonoćno.
Jedina Hajrudinova životna želja sadržana je u jednoj jedinoj želji.
Cijelo moje postojanje vrti se oko nje, sa svakim otkucajem srca posvećenim njoj. Spreman sam boriti se za nju dok sam živ. U slučaju da me nadživi, osigurat ću da joj se moja djeca povjere na brigu. Iznad svega, moja najdublja želja je podijeliti šalicu kave s njom, vidjeti kako je drži u vlastitoj ruci i čuti je kako izgovara riječ “oprosti”. Ona je razlog zašto nastavljam živjeti, jer ona upotpunjuje pola moje duše. Kad bi ona otišla s ovog svijeta, što bi bilo s drugom polovicom koja je ostala? Želim da svi iskuse istu vrstu ljubavi koju smo dijelili Elmira i ja; to mi je krajnja želja.
