U nastavku našeg današnjega članka, malo ćemo govoriti o jako rijetkim bolestima, koje kada jednom dobijete, jako ih je se teško riješiti. Slijedi i ipovijest supruge, poznatoga srpskog košarkaša….
Jelena Tomašević, supruga bivšeg košarkaša Dejana Tomaševića, dugo se bori s autoimunim stanjem koje se obično naziva lupus. Ona je u emisiji RTS-a “Ordinacija” govorila o ovoj bolesti i njenom početnom nastanku. Jelena priča da je mjesec dana nakon rođenja četvrtog djeteta primijetila otok na jednom prstu, koji se sutradan preslikao na drugi prst. Nakon posjeta liječniku obavljen je niz potrebnih pretraga koje su dovele do otkrića da ima lupus. U to vrijeme je prvi put saznala za postojanje bolesti pod tim imenom, a sve to dok su boravili u Španjolskoj. Ubrzo nakon toga, Dejan je sklopio ugovor u Grčkoj, što je dovelo do njihovog preseljenja u Atenu, gdje je ona tražila drugo mišljenje. Nažalost, dijagnoza je potvrđena, kaže Jelena.
Liječnik me obavijestio da iako imam 36 godina, moje tijelo pokazuje stanje osobe od 75 godina. Na moju nesreću, također je otkrila da mi je, osim lupusa, dijagnosticirana i popratna bolest poznata kao reumatoidni artritis. Kroz to vrijeme značajne transformacije – obilježeno dolaskom sina, preseljenjem te nedavnom dijagnozom i kasnijim liječenjem – Jelena je dosljedno zadržala svoju ravnotežu i odbijala se prepustiti očaju. Unatoč izazovima i nelagodi s kojom se suočavala u tom razdoblju, uspjela se presvući, dojiti i njegovati novorođenče. Jelena, unatoč raznim zdravstvenim problemima, nikada se nije žalila. Stalno sam bio u središtu pažnje. Trenutačno po prvi put nije u mogućnosti ispunjavati svoje obveze zbog groznice, što podsjeća na prvih šest mjeseci.
Njezina osobina vrijedna divljenja jest to što nas je uspjela zaštititi od utjecaja svojih borbi. Naknadno smo saznali da je u teškim trenucima tražila samoću kako bi plakala, dopirala do svojih sestara i dijelila svoje terete, a sve se trudila skrivati svoje probleme od nas kod kuće, kako je pojasnio košarkaš. Jelena je nabrojala nekoliko simptoma ove opake bolesti, ali i na koji način je onemogućuje obavljanje osnovnih svakodnevnih aktivnosti. U početku je zabilježen porast temperature, koji je kasnije bio popraćen zimicom.
Na primjer, dio moje ruke je natekao, osjećao sam se izuzetno stegnuto i pocrvenio, zbog čega je bila nepokretna u bilo kojem smjeru. Nakon trajanja od 5 do 7 dana, oteklina se smanjila, a koža se vratila u svoje normalno stanje, omogućujući određeni stupanj funkcionalnosti. Kada izrazimo nesposobnost za sudjelovanje u aktivnostima, to znači da osoba ne može obavljati osnovne zadatke kao što su pranje, odijevanje ili kupanje. Ova situacija postaje još mučnija ako je u kućanstvu dijete, jer onemogućuje da je zagrli ili igra s njom, što je duboko bolno. Na kraju, dok fizička bol može nestati, um i duh su ti koji nastavljaju patiti.
– Najviše duše – otkrila je Jelena. Iako ljubav možda neće poslužiti kao lijek niti otkloniti nevolju, duboka ljubav koju joj je poklonila cijela obitelj dala joj je snagu da ustraje u svojoj hrabroj i odlučnoj borbi protiv nje. Jelena je izjavila: “Dejan i ja uspostavili smo izuzetnu vezu, onu koja utjelovljuje jedinstvenu, čistu ljubav. Kada imate takvu osobu pored sebe, postaje jasno kakva vam je budućnost i aktivnosti kojima ćete se zajedno baviti. Tako smo zamislili imati više djece; ideja da imamo samo jedno dijete nikada nije bila dio naših razgovora. Međutim, moja borba s lupusom značajno je utjecala na moju sposobnost da rodim još jedno dijete za Dejana, unatoč njegovoj velikoj želji za petim, posljedično smo se dogovorili da će on biti moje peto dijete.
Dok je sve napredovalo iznimno dobro, takve okolnosti mogu dovesti do toga da se čovjek odmakne dva, tri, pa čak i deset koraka, potaknuvši pitanje: “Kako se s tim nositi?” Neugoda može započeti s bolnim laktom, praćenim bolnim kukom sljedećeg dana, a zatim i zdjelicom, što na kraju rezultira raširenom boli. U danima kada se osjeća tako velika nelagoda, obavljanje zadataka postaje gotovo nemoguće. Napomenula je i da je njezin najstariji sin, koji ima 17 godina, preuzeo većinu obaveza oko mlađe djece. Dok razmišljam o događajima koji se odvijaju i o tome što bi budućnost mogla donijeti, u meni počinje jačati osjećaj ljutnje.
Teško mi je na pameti pomisao da bih mogao propustiti Manjino vjenčanje. Bojim se da možda neću biti živa da svjedočim Matijinom prvom danu škole ili da podržim Kiću nakon njezine diplome. Čini se da samo negativne energije ostaju i ustraju, naizgled jedini suputnici koje imam. Međutim, u onim trenucima kada nakon plača slijedi zagrljaj i kad je toplina ljubavi opipljiva, podsjetim se: “Oh, možeš ti to.” Shvaćam da imam s kime dijeliti svoj put i nekoga za koga težim“, hrabro je Tomašević.
