Smrt Miroslava Lazanskog, potresla je ne samo Srbiju nego i cijelu regiju. Mi se danas malo bavimo njegovim privatnim životom, o kojem se i ne zna baš puno tooliko u domaćim medijima.
Miroslav Lazanski, cijenjeni diplomat, vojni analitičar i novinar besprijekornog karaktera, stekao je opće divljenje svojim izvanrednim doprinosom. Iako više nije među nama, o njegovoj se ostavštini govori s najvećim pijetetom. Njegova nepokolebljiva odanost pisanoj riječi i njegova neutaživa žeđ za istinom bili su ono što ga je nagnalo da izvještava s prve ratne bojišnice. Kako je vrijeme odmicalo, pokazao je neusporedivo razumijevanje zamršenih vojnih taktika i složene mreže geopolitičke dinamike. Njegovi članci, analize i komentari postali su nezamjenjivi resursi za razumijevanje globalnih vojnih sukoba, snalaženje u sigurnosnim izazovima i dešifriranje političkih prevrata.
Miroslav je u godinama školovanja pohađao Osnovnu školu “Dragojla Jarnjević” u Karlovcu. Zbog očevih obaveza u Foči, Miroslav i njegova majka ljetovali bi u tom bosanskohercegovačkom gradu. U to vrijeme se zbližio s Fočak Latifom, koji mu je poklonio svoju prvu ručno izrađenu drvenu pušku. Miroslav se u Foči rado bavio pecanjem i kupanjem u rijeci Čehotini, te posjetio vojni logor na Čemernu. Na kraju se obitelj preselila u Trebinje kada je Vladimir sa svojim vodom raspoređen na radove na izgradnji aerodroma „Ćilipi“ u Dubrovniku. Miroslav je u Trebinju završio osnovno obrazovanje i maturirao u Gimnaziji „Jovan Dučić“. Kada mu je otac otišao u mirovinu u dobi od 44 godine, obitelj se preselila u Zagreb, gdje je Miroslav nastavio studij na Pravnom fakultetu, te na kraju stekao diplomu. Godine 1977. Miroslav je odslužio vojni rok u Bitoli, iskustvo koje je u jednom intervjuu otvoreno opisao kao vrhunac svog života. Miroslav je tijekom svoje rane novinarske karijere u omladinskim novinama “Polet” objavio svoj inauguracijski članak, fokusirajući se na francusku Legiju časti.
Nakon toga je osigurao stalno mjesto u uredničkom timu vrlo tiražnih novina. Godine 1980. prelazi u “Vjesnik”, a iduće se godine pridružuje uredništvu političkog tjednika “Danas”, gdje ostaje do 1991. Za to vrijeme surađuje i s izdanjima poput “Starta” i “Politika.” Lazanski se ističe kao jedan od rijetkih stranih novinara koji je imao priliku razgovarati s dvojicom zapovjednika NATO-a, trojicom ruskih maršala, te intervjuirati ugledne ličnosti poput bivšeg rumunjskog predsjednika Nicolaea Ceaușescua, sirijskog predsjednika Bashara Al Assada i bjeloruskog predsjednika. Aleksandar Lukašenko. Njegov reportažni serijal o Libiji dobio je prestižnu grand prix nagradu “Zlatna Nika” na Međunarodnom festivalu reportaže u Apatinu. Osim toga, režirao je pet dokumentarnih filmova, među kojima i poznata djela “Rat za Kosovo”, “Komandosi” i “Titova soba”. No, njegov privatni život poremetilo je neočekivano otkriće glumice Gordane Bjelice da mu je 1994. godine rodila kćer, što je on odlučio ne priznati.
Gordana Bjelica bila je nepokolebljiva u svojim tvrdnjama, sve do te mjere da je protiv njega pokrenula i tužbu tražeći da prizna očinstvo njezine kćeri. Međutim, ishod okončanja slučaja ostao je nepoznat javnosti. “U prethodnoj fazi svog života našla sam se u drugačijem emocionalnom stanju. Bila sam u braku, ali nisam uspjela ostvariti svoju ulogu majke. Brak je završio prijateljski. Nakon razvoda ušla sam u neplaniranu i bolesnu… sudbinska veza.Odluka o detetu bila je isključivo moja jer čvrsto verujem da svaka sposobna žena treba da iskusi majčinstvo.Nikada nisam tražila ništa od oca.Identitet Teodorinog oca poznat je i njemu i meni i njoj.Mi imala iskren razgovor u kojem sam joj dala sve potrebne informacije te smo se od tada suzdržali od daljnjih razgovora o tome”, rekla je Gordana Bjelica.
