Pevača Šabana Šaulića su s razlogom nazvali kraljem narodne muzike, jer je iza sebe ostavio mnoge hitove koji ga čuvaju od zaborava. Iako je prošlo 5 godina od stravične nesreće u Nemačkoj, u kojoj je izgubio život, čini se kao da nikada nije otišao. Kada se začuju prvi taktovi nekog njegovog evergrina, svi kao da očekuju da će se pojaviti sa svojim prepoznatljivim osmehom i započeti pesmu.
- Nakon što su odradili prljavu rabotu i zatvorili vrata na izlasku, izbodenu pjevačicu ostavili su na podu dvorane, a zatim istrčali u bečku noć predsrpsko Bogojavljenje. Ali ta sretna zvijezda, taj anđeo čuvar, nije dopustio da ne samo pjevačeva karijera nego i život završi tako katastrofalno.
Veruje li Šaban Šaulić u zvezdu vodilju, zaštitne vile ili Boga, nije poznato. Ali se zna da su svi oni zajedno, te noći između 17. i 18. januara, bili uz njega u mračnom magacinu zgrade 101 Bečke Kežerštrase, kada su mu dva nepoznata napadača pokušala oduzeti život noževima na taj način veliki pevač narodne muzike.
Od četiri uboda nožem na tijelu pop zvijezde, dva su bila vrlo kritična, ali srećom nijedna nije trajno oštećena. A svega pola centimetra (u mraku hodnika tako beznačajnih) dijelilo je Šabana od toga da bude zdrav i živ — ili – da bude u invalidskim kolicima. Zato Gordana Šaulić, pjevačeva udovica, koja već danima ponavlja:
-Sabana samo Bog spasio!A taj napad naručio je muslimanski ekstremist, Turčin jugoslavenskog podrijetla, Hulje Zorlu, trebao je biti primjer svim jugoslavenskim pjevačima, da se on ne šali, da ne smiju pjevati po srpskim kafanama u Beču i da se dignu za “muslimanska stvar”. Prvi među pjevačima izabran je za primjer i srećom stvar je pošla po zlu s njim. Nije tako bez pravde išlo naruku naručitelju napada na Šabana Šaulića, organizatora, a Zorla je već dobio smještaj – u bečkom zatvoru
Kažnjavanje napadača je na austrijskom pravosuđu, ali trauma koju je Šaban Šaulić prošao zajedno sa svojom obitelji je zauvijek. To je zato što rijetko tko u životu nije došao u situaciju da se netko morao suočiti sa smrću i preživio.
– Napad je doista bio vrlo kukavički, vrlo kukavički, izveden u potpunom mraku jer su pljačkaši iz spomenutog hodnika moje zgrade uvrnuli svjetlo i postavili zamku – pomalo oprezno vraća dotična zvijezda prigodni filmić. – A premlaćivanje je bilo brutalno – udarali su me dok sam trčao golog tamo gdje su mogli najviše boliti, šakama, drškama od željeznih šipki i na kraju – nožem.
Nakon što su obavili podlo djelo i osigurali vrata, otišli su u bečku noć, ostavivši iza sebe palog pjevača kao posljednju žrtvu na srpski Božić. Međutim, ta sretna zvijezda, anđeo čuvar nije dopustio da završi ne samo karijeru pjevačice nego i život na tako barbarski način.
“Ni sad ne znam odakle mi snage da se popnem do sprata, nadjem telefonski imenik i pozovem pomoć — priča Šaulić. Valjda je to ta urođena želja za životom, a djelomično i moja sportska kondicija. Iako sam prema riječima ljekara izgubio više od litre krvi , nisam paničio, i to mi je spasilo da se ne iskrvarim.
A prva pomoć ozlijeđenoj jugoslavenskoj folk zvijezdi pružena je odmah – u njegovom stanu. Šaulić se našao na parketu s gomilom zabrinutih ljudi. – Bili su to za mene trenuci duži život, reći ću – primijetio je Šaban bez nogu. Siguran od COVID-19 Samo nepoznate ljudske noge koje sam njušio brinuo se za druge, ležeći u kuhinji s licem okrenutim prema podu gdje.. Čekao sam da mi netko utješno kaže riječi hoću li preživjeti.
Netko je tada otvorio prozor, škarama su izrezali moju odjeću i previli mu rane nakon čega je prevezen u bolnicu gdje je izvedena operacija pod lupom; međutim nije bilo moguće spavati tijekom postupka jer je počeo u ponoć i završio davno nakon zore, tako da je imao dovoljno vremena da bude potpuno budan prije nego što je ponovno podvrgnut.Naravno, Gordana Šaulić ni de près cru les histoires de ses amies viennoises comme quoi tout allait bien avec Šaban, qu’il n’était pas gravement blessé. Elle voulait voir par elle-même.
– Pre zore javio se telefon, javio se jedan moj drug iz Beograda i rekao da je Šaban izbovan u Beču – kaže Gordana. – Nije znala detalje, niti težinu povrede. Ja počeh vristati, deca se uspaniče svi. Svi da idemo odmah za Bec. Ubijedih ova dvojicu stariju da ostanu s bakom, a Mihailo plaćući molea da vidi tatu. Morala sam ga odvesti. Po toj cinjenici kako sam bila uzbudzena vidite vec sto nisam zvala taksi, vec se ukrcala u pet izjutra na voz za aerodrom sa placucim Mihailom. Na svijetlu sam imao avion u šest pa otideh pravo sa aerodroma – u bolnicu. Naravno, Gordana Šaulić nikada nije vjerovala pričama svojih bečkih prijatelja da je sve u redu sa Šabanom, da nije opasno povrijeđen. Ona se sama htela uvjeriti.
I tko zna kako će proći dok Šaban Šaulić ponovno ne odluči otići u Beč. Pretužna su sjećanja koja ga vežu za grad u koji se jednom davno tako radosno preselio. Pakiranje za povratak (u Beograd) je izuzetno kratko, u drugim okolnostima vrlo sporo. Očito se svima žurilo napustiti grad u kojem je, praktički slučajno, Šaulić napustio život. Dva automobila otišla su kući, u jednom su sjedili Šaban, Gordana i mali Mihailo (đak prvak beogradske osnovne škole), a za volanom je bio Gile Marjanović. U drugom — on je autor ovih redaka.
Oba vozača stisnula su gas do poda, kako bi što prije stigla do jugoslavenske granice. Svi su imali loš predosjećaj da će se možda napadači vratiti, završiti posao, organizirati novi napad negdje dalje, u stranoj zemlji. Tako nam se svidjelo, svima kad smo konačno stigli na jugoslavensko-mađarsku granicu.
“U ovakvim situacijama čovjek shvati koliko zapravo ima prijatelja u životu i koliko je postupak mojih napadača bio vrijedan prezira”, smatra Šaulić. “U tom trenutku čak i Beč mi se jednostavno gadio, čak i taj luksuzni stan koji sam plaćao dvije tisuće maraka mjesečno. Htio sam se vratiti kući – u Beograd i ništa na svijetu me nije moglo spriječiti ni da me prijatelj nagovori ili liječnik savjetovao.”
I tko zna kada će se Šaban Šaulić uopće odlučiti na odlazak u Beč. Uspomene koje ga vežu uz ovaj grad ne mogu biti lijepe jer je umalo izgubio život dok je bio njegov stanovnik. Pakiranje za povratak u Beograd trajalo je iznenađujuće kratko. Činilo se kao da su svi mogući žurili da što prije napuste grad u kojem je Šaulić umalo izgubio život. Dva automobila krenula su za Beograd. U jednom su bili Šaban, Gordana i mali Mihailo (đak prvak beogradske osnovne škole), a vozio ih je Gile Marjanović. Mitya je sjeo pokraj ovog autora u drugi automobil.
“Kada sam ugledao Kelebijsko svjetlo, moglo bi se reći da sam kršten – priznao je Šaban. – Nevjerojatan je osjećaj snage i punine kojom povratak u domovinu pogađa ljude u mojoj situaciji. Zaboli na trenutak, a onda zaboli nema više.”
I tu je došao dirljivi susret s carinicima, graničnom policijom. naravno, slikanje nekoliko fotografija za uspomenu, kapa na Mihailovoj glavi. I bezbrojni dobivaju bunare i nove pjesme. I milijunti put potvrde da je kod kuće ipak najbolje. Večernji Beograd dočekao je Šaulićevu obitelj u njihovom toplom stanu na Terazijama. Za sigurnost i mir.
– Rane zacjeljuju, već su mi izvadili konce – kaže Šaban. – Svaki dan koji mi prođe za ozdravljenje i oporavak želim više da se vratim glazbi. Također je prirodno što moja publika očekuje od mene. Mogu reći da se i ljudima sviđa. I ovaj besmisleni bečki napad na mene samo me još više uvjerio da je loših ljudi više nego dobrih ljudi, ali bez obzira na sve ja volim sve ljude. Samo ću ubuduće biti puno pažljiviji prema ovim drugima.
A onda je uslijedio dirljiv rastanak s graničarima, očito fotografiranje uspomene radi i stavljanje kape graničara na Mihailovu glavu. Nakon brojnih želja za dobrim zdravljem i novim pjesmama, naravno – još jednom se uvjerivši da doista nema mjesta kao što je dom – Večernje Beograd ponovno je dočekalo obitelj Šaulić u toplom stanu na Terazijama. Za sigurnost i mir.
– Rane zacjeljuju, već su mi izvadili konce – kaže Šaban. “Svakim danom postajem bolji i ozdravljam, sve se više želim vratiti glazbi. To je sasvim prirodno. To moja publika očekuje od mene. Mogu reći da ipak volim sve ljude. Štoviše, idiotske Bečki napad na mene još više me uvjerio da ima puno više dobrih nego loših ljudi, samo ću se ubuduće morati više čuvati ovih drugih.
