Već tri desetljeća Merima i Dušan dijele duboku vezu. Unatoč njihovim različitim vjerskim uvjerenjima i nacionalnostima, njihova ljubav i sklad bili su bez premca još od njihovog braka usred nemira bosanskog rata u Beogradu. Tijekom 1992. godine jedan je čimbenik određivao sudbinu pojedinaca u Bosni: njihova vjera, bilo da su sljedbenici kršćanstva ili islama, ili se identificirali kao Srbi ili muslimani.
Merima Buzimkić, podrijetlom iz Bosanskog Grahova, vojnim zrakoplovom 1992. godine s kninskog ratišta stigla je u Beograd s određenim ciljem: pronaći svoju tetku s prebivalištem u Batajnici. Upravo 22. listopada 1992. u Beogradu su joj se putevi susreli s budućim suprugom Dušanom. Nakon mjesec dana upoznavanja, Dušan je uputio poziv u svoju zabavu. Merima se, pomažući svojoj majci, neočekivano našla zaprošena. Ne znajući gdje su joj roditelji niti kako im je dobro, s obzirom na jeku rata u Bosni, Merima je odlučila vezati se za Dušana i udati se za njega. Par, koji godinu dana živi zajedno bez formalnosti braka, marljivo je štedio novac za svoje vjenčanje. Nakon vjenčanja, bili su blagoslovljeni dolaskom dvoje djece. Postojao je početni otpor nekih pojedinaca kada su se suočili s idejom da se muslimanka i pravoslavni muškarac udruže u brak usred ratnog kaosa. Ipak, nepokolebljiva predanost i odlučnost para prevladali su, dovodeći ih do željene zajednice. Ovaj listopad obilježava značajnu prekretnicu jer Meri i Dule obilježavaju tri desetljeća bračne sreće.
Nakon što sam nekoliko godina kasnije otkrio da moji roditelji i dalje postoje, preuzeo sam inicijativu da se s njima dopisujem putem pismenog pisma. U ovoj prepisci obznanila sam vijest o svojoj udaji za Dušana Pavlovića u Beogradu i kasnijem dolasku naše dvoje djece. Čak i kad bi njihov odgovor bio ispunjen gnjevom, to ne bi imalo utjecaja na moj život, budući da sam već uspostavio vlastiti put i izgradio obitelj punu ljubavi.
U početku se naslućivala ogorčenost Meriminog oca Osmana zbog njene udaje za Srbina. No, njihova se perspektiva brzo promijenila nakon susreta s Dušanom. “Kada su otkrili da sam još uvijek živ, njihova je radost bila neizmjerna, jer su se bojali da će i mene izgubiti. U početku je moj otac gajio nešto ljutnje, ali kako kaže poslovica, ne okrećeš se protiv rodbine. bratova tragična pogibija u bosanskom ratu,bile smo samo dvije sestre i ja.Moji roditelji su gajili neizmjernu ljubav prema Dušanu,često su ga proglašavali najboljim zetom.Jedna sestra se udala za Amerikanca i sada živi u New Yorku, dok se druga sestra udala za muslimana u Bosni, a ja sam se pak udala za Srbina Dušana.Shodno tome, moj otac sada u svom domaćinstvu prihvaća tri različite vjere.Kada je Merima 1992. stigla u Beograd, znalo se odakle je potjecala i koje je bilo njezino vjersko porijeklo, ali potvrđuje da nikada nije naišla na pogrdne primjedbe.
Tijekom svog života imao sam sreću izbjegavati bilo kakve slučajeve osobne uvrede ili poprečnih pogleda. Iako sam se susreo s pojedincima koji gaje gorčinu zbog gubitka voljenih u ratu, osobno nikada nisam doživio nikakvu nelagodu. Merima i Dušan danas sa svojom obitelji radosno slave Božić, iako je Bajram. Meri, u svojoj beskrajnoj mudrosti, izražava svoje duboko poštovanje prema svim vjerskim blagdanima, bez obzira na njihovo kršćansko podrijetlo, čvrsto vjerujući da vjera ili nacionalna pripadnost ne smiju određivati tijek života.
Merima naglašava značaj nečijeg karaktera, bez obzira na vjersku pripadnost ili običaje. Nadalje napominje da je svoje kćeri odgajala s istim načinom razmišljanja.
