Njena borba za život traje već godinama. Nadu Obrić, iako je prošla kroz tri karcinoma i bila reanimirana tokom jedne operacije, uvek je viđamo sa širokim osmehom na licu, uprkos svim nedaćama koje je snašle.
- Bolest koja je pogodila Nadu Obrić je trajala, više puta se infiltrirajući u egzistenciju pjevačice. U vlastitom iskazu otkriva da se u tri odvojena navrata kolebala na rubu života i smrti. Dok je bila podvrgnuta reanimaciji, tvrdi da je doživjela tračak raja, zbog čega ne gaji strah od neizbježnog zagrljaja smrtnosti.
Kroz život sam se suočavao s brojnim izazovima koji su me dovodili do ruba očaja. Tri različita oblika raka i dva razvoda postali su neodvojivi dio mog putovanja. Odlazak mog oca, majke i brata ostavio me usamljenom. Ta su iskustva testirala moju otpornost na nezamislive načine. Istraživanja su pokazala da je emocionalni danak razvoda usporediv s tugom nakon gubitka voljene osobe – tu počinje Nadina priča. Vijest o njezinoj dijagnozi raka bila je šokantna, srušivši njezino uvjerenje da je ona oličenje dobrog zdravlja.
Uz svakodnevnu tjelovježbu i trčanje, trbuh su mi krasile pločice, a noge mišiće za natjecanje. Bio sam potpuno bez bolova. Međutim, s vremenom se ušuljala instinktivna svijest, otkrivajući da nešto nije u redu u mom tijelu. Dok sam čekao u redu na blagajni u Münchenu, spoznaja me pogodila poput tone cigli: daleko sam od dobrog zdravlja. Žurno sam se vratila u naš smještaj i iskreno obavijestila svog tadašnjeg supruga: Moramo u Beograd, jer sam teško bolesna – priznaje Obrić.
Pristupajući svakoj intervenciji s nepokolebljivom hrabrošću, Nada Obrić se izravno suočila sa svojim medicinskim izazovima. Unatoč višestrukim operacijama i borbi s tri različita oblika raka, vjerovala je da je najgore iza nje. Nažalost, njezina bolest uporno izbija na površinu, svaki put se pokazujući na strašniji i neumoljiviji način.
Sjećanje mi je ostalo urezano u pamćenje: dok sam se bližio kraju liječenja zračenjem, zatekao sam se kako sjedim preko puta liječnika i pijuckam kavu. S osjećajem konačnosti, primijetio sam: “Pa, pretpostavljam da je sada sve gotovo.” Na moje iznenađenje, odgovorio je pitanjem: “Kako možeš biti tako siguran?” Zatim je objasnio: “Čak i kad bi se ponovno pojavilo sljedećeg dana, potičem vas da nastavite kao da se ništa nije promijenilo. Bolest nije sramota i ključno je dopustiti da prođe razdoblje od pet godina kako bi se spriječilo njegovo ponovno pojavljivanje.” Ironično, u četvrtoj godini dobila sam dijagnozu melanoma porijeklom iz madeža.
Na životnom putu postoje određene stvari koje čovjek nauči tolerirati, no one se nikada istinski ne zaboravljaju. Kad se suočimo s takvim okolnostima, moramo vezati sve labave krajeve. Ne može se precijeniti važnost odlaska u pravom trenutku, jer predstavlja priliku za bolji ishod. Vjerujući svojim instinktima, donio sam odluku o odlasku u minutu do 12. Misterij je zašto sam kroz život morao podnositi takve poteškoće, ali kažu da stres služi kao katalizator za te nevolje, od kojih sam imao prilično udio. Unatoč mom vanjskom vedrom držanju, život me nije blagonaklonio. Od malih nogu bila sam uskraćena za utjehu i brigu koju su drugi iskusili. Akumulacija ovih stresora neizbježno uzima svoj danak.Često razmišlja o mogućnosti da svemu tome dođe kraj i pita se hoće li ugledati svjetlo drugog dana.
Odgovoriti na to pitanje golem je izazov s kojim se često suočavam. Čak i sada, svakodnevno, spreman sam se suočiti s tim, razmišljajući o njegovim implikacijama. Želim naglasiti da moj odgovor nije puka fraza; nije pokušaj izazivanja sažaljenja. Nikada nisam bio od onih koji se prepuštaju takvom sentimentalizmu. Potpuno sam svjestan svog zdravstvenog stanja i postojanja drugih tegoba. Svaki dan se pripremam za tu mogućnost. Postoji samo jedna stvar koju molim i molim Boga za to svaki dan: kad dođe vrijeme, neka se to dogodi na način koji će mi omogućiti da ostanem aktivan i izbjegnem biti vezan za krevet. To je moj najveći strah u životu jer nisam od onih koji će biti prikovani za krevet. Vidjela sam put koji je preda mnom i nadam se da on vodi u nebesko carstvo – kako je između ostalog spomenula. Kompletan intervju možete pronaći u videu koji se nalazi na početku ovog teksta.
Imao sam jasno razumijevanje svakog koraka operacije, iako u to vrijeme nisam bio svjestan što se događa. Godine 1999. bio sam podvrgnut operaciji uklanjanja dva karcinoma i bilo je potrebno na trenutak prekinuti zahvat kako bih oživio. Ipak, živo se sjećam svega što je uslijedilo. Uz to iskustvo veže se jedna zabavna anegdota, jer sam ja, nažalost, strastveni pušač. Osmi-deveti dan, dok sam napeto iščekivao rezultate testa u Narodnoj fronti, u šali sam zatražio šalicu kave i cigaretu.
Bolest koja je pogodila Nadu Obrić navela je sve da vjeruju da je kraj. Moja obitelj, puna brige, uhvatila se za glavu i prekorila me što sam uopće pomislio na to da popušim cigaretu. Prkosno sam odgovorio: “Daj mi to.” U očajničkom pokušaju da ispuni ono što bi potencijalno mogla biti moja posljednja želja, sestra moje pokojne majke predložila mi je da mi skuha kavu. Dok sam sjedio na rubu kreveta, spremajući se zapaliti, iznenadno kucanje na vratima me iznenadilo. Profesor i liječnik su bili ti koji su uzviknuli: “Hvala ti, Bože.” Ostao sam u stanju šoka. Liječnik je objasnio: “Konačno je njezino tijelo reagiralo.” Nada je, uz suze koje su tekle niz lice, progovorila o trenucima kada se osjećala najranjivije u borbi s bolešću.
U duboko emotivnom trenutku svjedočio sam vlastitom sprovodu i slušao iskreni govor održan meni u čast. Razmišljanje o ovom iskustvu uvijek mi je teško, jer nisam mogla a da ne brinem za dobrobit svoje djece. Svaki detalj se odvijao pred mojim očima, i dok sam još jednom gledao svoju djecu, molio sam višu silu: “Molim te, Bože, poštedi me kako bih nastavio brinuti o svom dragocjenom potomstvu.” U jednom trenutku svladao me umor i utonuo sam u san, samo da bih se probudio u prekrasnom carstvu neusporedive prirodne ljepote. Riječi ne mogu dočarati bit tog trenutka.
Osjetio sam neodoljiv osjećaj mira, a kad sam se osvijestio, žalio sam za povratkom svijesti. Duboko u sebi shvatio sam da sam zacijelo vidio raj, jer je njegov sjaj bio neusporediv. Unatoč tome što sam ovo iskustvo zadržao za sebe, pronašao sam utjehu u spoznaji da sam, čak i da sam trebao otići, svjedočio ljepoti koja me čeka. Kroz oči pune suza, Nada u suzama upućuje svoje molitve Bogu, moleći ga da bdije nad njezinom djecom i podari im snage da se sami brinu za život.
