U nastavku našeg današnjega članka, imamo jednu jako tužnu vijest, a koja će da zatekne baš sve vas. Naime, biće riječi o jako tužnoj vijesti, a koja je povezana sa domaćom estradnom scenom…..
Možda više ne korača ovom zemljom, ali njegov duh i dalje živi – u pjesmama koje i danas bude sjećanja, u ulogama koje su ostale zabilježene u vremenu, i u bezuvjetnoj ljubavi koju su mu ljudi širom Evrope, a naročito sa Balkana, nesebično poklanjali. Filip Nikolić rođen je 1974. godine u Francuskoj, kao sin srpskih imigranata – oca Nikodija i majke Slavenke. Njegovi roditelji poticali su iz dva mala sela: jedno blizu Požarevca, drugo nedaleko od Leskovca. Iako je odrastao u zapadnoevropskom okruženju, Filip nikada nije izgubio dodir sa svojim srpskim korijenima. Naprotiv – nosio ih je s ponosom, kao trajni podsjetnik na identitet koji ga je oblikovao.
Tečno je govorio srpski jezik i često ga koristio u intervjuima, čak i kada su mu novinari postavljali pitanja na francuskom. Za njega, to nije bio samo jezik – to je bio most ka porodici, djetinjstvu, emocijama koje je nosio duboko u sebi. Zbog te autentične povezanosti s korijenima, njegova popularnost na Balkanu bila je iskrena i trajna. Bio je “njihov”, bez obzira na to što je karijeru gradio u inostranstvu.
Već sa 22 godine, napravio je veliki iskorak kada je s dvojicom bliskih prijatelja osnovao muzičku grupu 2Be3. Bend je postao pravi fenomen u Francuskoj i šire. Njihove pjesme su osvajale top liste, a koncerti su redovno bili rasprodani. Filip i njegova ekipa postali su miljenici tinejdžera – njihova muzika bila je himna jedne generacije, a njihova energija inspiracija mnogima. Uspjeh grupe proširio se i na druge medije – o njihovim životima snimljena je TV serija, a Filip je čak dobio i svoju figuru u čuvenom pariškom muzeju voštanih figura, što je bio znak da je postao istinski dio francuske pop kulture.
Ipak, uprkos svjetskoj slavi, Filip je ostao prizeman. Bio je poznat po toplom osmijehu, otvorenosti prema fanovima i zahvalnosti koju je uvijek izražavao. Njegov privatan život bio je ispunjen ljubavlju – 1998. godine započeo je vezu s Valérié Bourdin, s kojom je proveo 12 godina i dobio kćerku Sašu. O njoj je često govorio s nježnošću, ističući da mu je upravo ona bila centar svijeta, razlog zbog kojeg se svakog jutra budio s osmijehom.
Tokom karijere, Filip je više puta boravio u Srbiji, najčešće tokom turneja, kada su 2Be3 nastupali širom Balkana. Posebno je emotivno govorio o koncertima pred domaćom publikom. Za njega, to nije bilo samo izvođenje pjesama – to je bio povratak sebi, korijenima, zemlji iz koje je potekla njegova krv.
U kasnijim godinama, Filip se sve više posvetio glumi. Teatar je postao njegov novi dom, prostor gdje je mogao izražavati emocije na dublji način. Iako je muzika ostala njegova prva ljubav, gluma mu je omogućila novu dimenziju izražavanja. Neposredno prije smrti, radio je na svom prvom solo albumu, sa velikim entuzijazmom i ozbiljnošću. Takođe je planirao da napiše knjigu, svojevrsnu ispovijest u kojoj bi zabilježio sve – od anegdota sa turneja do ličnih lomova, tuge, radosti i borbi koje su ga pratile.
Nažalost, ti planovi nikada nisu realizovani. Filip je preminuo u snu, sa samo 35 godina. Zvanični uzrok smrti bio je srčani udar, iako su mediji nagađali da je mogući razlog bilo predoziranje tabletama za spavanje – što nikada nije potvrđeno. Njegova smrt izazvala je ogroman val tuge u cijeloj Francuskoj i na Balkanu. Obožavatelji, porodica, prijatelji i kolege ostali su u šoku, izgubljeni pred tišinom koju je ostavio za sobom.
Ipak, ono što je Filip ostavio svijetu nije tišina – već glas, stih, osmijeh i trag. Njegov privid i dalje postoji, u svakom stihu koji nosi njegovu emociju, u svakom kadru koji svjedoči o njegovom talentu i u svakom srcu koje ga se sjeća sa zahvalnošću.
