Već 35 godina moj supružnik i ja dijelimo bračnu vezu, trpeći brojna iskušenja i nevolje. Naše putovanje obogatilo je prisustvo naših izuzetnih sina i kćeri, koji su oboje našli ispunjenje u svojim karijerama i brakovima. Njihov uspjeh pripisujem nepokolebljivoj posvećenosti moje supruge, koja ih je neumorno njegovala i vodila kroz godine.
Nakon našeg penzionisanja, moj supružnik i ja smo donijeli odluku da svoju skromnu ušteđevinu uložimo u novi poslovni poduhvat. Ishod je nadmašio sva naša očekivanja: nikada ranije nismo doživjeli tako značajan porast prihoda, a neizmjerna radost nas je skoro dovela do ludila. Naše finansijske brige su sada bile stvar prošlosti i više nisam morao da se mučim na poslu. Bilo je vrijeme da se prepustim životnim zadovoljstvima. Počastio sam se potpuno novim automobilom i počeo prisustvovati prestižnim događajima, gdje su mlade žene držale svaku moju riječ i kružile oko mene. Osjećao sam se kao da se dižem visoko, ali nisam imao nikakvih briga – na kraju krajeva, živi se samo jednom, a ovo je bilo moje vrijeme. Trošio sam raskošno, družio se s bezbroj pojedinaca i rijetko sam ostajao kod kuće. A onda sam naišao na nju – Danicu. Utjelovila je sve o čemu sam ikada maštao – oličenje idealne žene. Preko noći sam se zaljubio u nju. Međutim, Danica je imala jedan uslov – htela je da se venčamo.
Odlučio sam da upoznam njenu porodicu, pa sam im se pridružio na večeri u njenoj kući. Na moje iznenađenje, bila je prisutna i njena majka, koja je bila istih godina kao i moja supruga. Njena majka je tokom cele večeri pričala o tome koliko je Danica zaljubljena u mene, izražavajući želju da se uda za mene i kako svoju ćerku nikada ranije nije videla u takvom stanju. Smatrao sam da je ovaj narativ izuzetno zadovoljavajući. Kako se veče bližilo kraju, Danica i ja smo zajednički zaključili da raskinem brak i da se oženim njome.
Po povratku u kuću nakon prijatne večeri provedene u večeri sa Danicom, moj um je bio zaokupljen razmišljanjem o raznim opravdanjima za prekid mog braka. Moja fiksacija za Danicu je bila takva da su se počela javljati osećanja neprijateljstva prema mojoj ženi. Čim sam ušao kroz ulazna vrata, pokrenuo sam trivijalni spor, neosnovano je optužujući da se upustio u romantičnu vezu sa našim sveštenikom, dovodeći u pitanje njeno često prisustvo u crkvi.
Nakon što je primila prazan pogled od nje, mirno je izgovorila: “Očigledno je da ja nisam ta koju želiš. Mora da si izgubio razum za tu mladu plavušu koja ti se mami. Ne mogu vjerovati da si pao na to, stari covjek!” Bez ikakve gužve je skupila svoje stvari i istog dana napustila naš dom, ponijevši samo najnužnije. Naša djeca su pokušala da nas pomire, ali ja sam odbio da prihvatim tu ideju. Razvod je bio brz i nekompliciran. Ubrzo nakon toga, ponovo sam se oženio Danicom. Kao rezultat toga, deca su se distancirala od mene, posebno kada je Danica rodila naše dete. Neprirodno je imati dijete “u starosti”, a ja se borim da uspostavim vezu s njim. Povremeno ga odvedem u park, nalik na djeda koji vodi unuka u šetnju.
Svakodnevno sam preplavljen težinom kolosalne greške koju sam počinio, a ipak sam paralizovan strahom kada je u pitanju povjeravanje drugima. Kako dani prolaze, moja komunikacija sa bivšim supružnikom i decom se smanjila na ništa. Trenutno sam zarobljena unutar granica vlastitog doma, osjećam se kao zarobljenik vlastitog života.
Došao sam do spoznaje da svaka stvar ima svoj trenutak. Moje vrijeme blijedi dok je Danicino još uvijek ispred. Prošlo je dosta vremena otkako sam mogao da zadovoljim sve njene želje u spavaćoj sobi. Nedostaju nam bilo kakvi zajednički interesi da bismo se uključili u razgovor. Kad bih samo mogao da preokrenem vrijeme, odrekao bih se svega što posjedujem. Kako bi bilo divno stariti uz ženu koja mi je ravna po godinama… Zavidim parovima koji su izdržali teškoće, pobijedili ih i ostali ujedinjeni.
