- Nakon 40 dana tijelo je iskopano da uživa u sunčevoj svjetlosti: Milica je, držeći se starog vlaškog običaja, u zoru otvorila sinovljev grob. Sve do pred kraj 19. i u 20. stoljeće, đerdapski krajevi Homolja i Podunavlja, gdje živi vlaška zajednica, sačuvali su svoja tradicionalna narodna vjerovanja, koja su posebno vidljiva u obredu poznatom kao “otkopavanje pokojnika”. povezani s njihovim praksama oko mrtvih. Običaj poznat kao “okopavanje” postao je posebno raširen nakon smrti mlade osobe, bilo djevojke ili mladića.
Četrdeseti dan nakon dženaze, pokojnikova rodbina bi ranom zorom dolazila na groblje da otkopa grob i preuzme lijes. Zatim bi otvorili lijes ili škrinju i nježno bijelim rupčićem očistili lice pokojnika. Nakon toga bi pokojnikovo lice bilo usmjereno prema Suncu, dopuštajući sunčevoj svjetlosti da ga obasja. Taj je čin bio ukorijenjen u vjerovanju da Sunce “prima” preminule. Nakon toga, obitelj bi ponovno sahranila tijelo, ponavljajući sve pogrebne obrede kao da se radi o prvom ukopu. Ova se ceremonija provodi u krugu uže obitelji, što je razlog ograničene svijesti o njoj u javnosti. Prema današnjim shvaćanjima, posljednji obred čašćenja Sunca, kojim se pokojniku osigurava vječni život na onom svijetu, održan je devedesetih godina prošlog stoljeća u selu Debeli Lug.
Ove tradicije nisu ekskluzivne za ovo područje; na primjer, u Rumunjskoj se tijela mrtvih iskopavaju nakon sedam godina, a na Madagaskaru se slični rituali događaju svake godine. Usporedne prakse također se mogu primijetiti u Indoneziji. (Vidi: Indonezijski otok Sulawesi: Gdje smrt ne znači zbogom) Tijekom terenskog istraživanja susreo sam Milicu Kušljić, koja živi sama u svojoj obiteljskoj kući i koja je devedesetih godina otkopala svog sina. Sada suočena s delikatnim zdravstvenim problemima, Milica nakon suprugove smrti živi sama.
Sobicu u kojoj provodi vrijeme krase fotografije njezina pokojnog sina, na kojima su uz slike s pogreba zabilježeni i trenuci iz njegova života. Snažan osjećaj tuge i tjeskobe ispunjava njezin dom. Milica se ističe kao jedna od retkih žena koja je “otkopala” svog sina, omogućivši mu da ga dva puta obasja sunce. Milica, podrijetlom iz Laznice, za tradiciju iskopavanja mrtvih naučila je od svoje obitelji, što je kasnije usvojila i za vlastitog sina. Istražujući ovaj običaj, utvrdio sam da se u selu Laznica pojavio u 19. stoljeću, a u selu Gornjane zadržao se do 70-ih godina prošlog stoljeća.
U ranim dvadesetim godinama Miliča je doživjela gubitak sina koji je iza sebe ostavio vjerenicu. Dok je služio vojsku, brzo je prebačen u beogradski Klinički centar, gdje je na kraju izgubio bitku s galopirajućom leukemijom. Nakon njegove smrti, Milica je vezala crveni konac sa klinike i produžila ga duž puta, jer Vlasi veruju da preko ovog crvenog konca duša nalazi put do kuće, koji joj služi kao jedini put za povratak. Osim toga, pripremila je nebesku svijeću, budući da je zagrobni život zamišljen kao mračno carstvo lišeno vode i svjetla, gdje se sve što se cijeni u ovom životu ponovno ujedinjuje s preminulima u sljedećem.
Vlaški običaji su bogati tradicijom i raznolikošću, a posebno su prisutni u područjima gdje žive Vlasi, kao što su Srbija, Rumunija i druge zemlje Balkana. Neki od ključnih običaja uključuju: Praznici i proslave: Vlaši često slave Božić, Uskrs i druge verske praznike na specifičan način, uključujući tradicionalne obrede i jela. Na Božić, na primjer, pripremaju česnicu i razne specijalitete. Vjenčanja: Vlaška venčanja su vrlo živopisna i obuhvataju mnoge rituale, kao što su obreda predvenčanja, samog venčanja i poslevenčanja. Učestvuju i muzičari koji sviraju tradicionalne instrumente.
U znak duboke boli za pokojnim sinom, Milica je u zoru tijekom četrdesetodnevnog parastosa iskopala njegove posmrtne ostatke, pustivši da ga sunce još jednom ogrije. Smatra se da mu ovaj čin olakšava izravan odlazak na nebo. Milica je posjedovala VHS kasete sa sinovljeve sahrane, no do njih su neke televizijske ekipe prijevarom došle uz obećanje da će snimke vratiti, što na kraju nisu učinili. Milica nastavlja da živi sama u selu Debeli Lug, gde njena ćerka često dolazi. Preživljava se od prodaje cvijeća koje uzgaja u svom vrtu.
