– U nastavku našeg današnjega članka donosimo vam priču koja nam dolazi iz Srbije, a sita je već drugi dan za redom naajčitanija vijest u ovoj zemlji. Naime, radi se o porodici, čiji sin ima psihičke smetnje, a koji je i više nego agresivan….
18-godišnji mladić provukao glavu kroz staklo, pretukao roditelje i već mjesec dana, deveti put u godinu i pol dana, nečijom dobrom voljom smješten je na Psihijatriju u Gornjoj Toponici. . Sanja je bila zatvorena u kući 3 mjeseca jer nije imala koga ostaviti sa svojim agresivnim 14-godišnjim sinom, lako mentalno retardiranim. Jednoj majci dijete je nedavno odgrizlo nos, a drugu su Nišlije jurile da se ne ubije jer više nije izdržala ni s teškom dijagnozom ni s agresivnim djetetom koje, to je evidentno, nema tko da ima. brinuti se oko. Svi bi rado pomogli ali nema kompetencije.
Nevjerojatno, ali je nemoguće! Zato se roditelji okupljaju, a zapravo svi treba da napravimo kuću za sve one koji mnogo pate od Srbije – hendikepirane i one u razvoju, zbog kojih neki mogu biti i nasilni. Nakon samo šest dana boravka kod kuće, Tihana Nikolić iz Niša vraćala je sina u Gornju Toponicu. Prošle su četiri godine otkako je ušao u pubertet, od tada joj je slomio ruku na dva mjesta, a ona ima potres mozga i dalje ima posljedice, hematomi su joj stalno. –
Muž i ja ga ne možemo svladati; visok je 196 cm i težak 130 kg. Svaki dan zovemo Hitnu, dolazi policija, a on napada liječnike i policajce. Povrijedi prije svega sebe pa onda druge, kao i ovoga puta. Na bradi je imao 16 kopči. Razbija vrata, prozore, ulaz u zgradu, baca čaše, tanjire… – Nikolić za Kurir – Kada smo ga smjestili na dječju psihijatriju u Nišu, morali su otpustiti sve pacijente jer je sve lomio, a na kraju su ga vratili. Išli smo i u Beograd, na Institut za mentalno zdravlje. Imamo majku kojoj je dijete nedavno odgrizlo dio nosa; prošle godine smo je vukli po Nišu da se ne ubije od muke.
- Samo u Nišu pet obitelji traži smještaj. Kada dijete navrši 18 godina, roditelji nemaju pravo na bolovanje. Osuđeni smo na propast. Tako je bilo i sa samohranom majkom Sanjom Lukić, višom medicinskom sestrom iz Niša, i njenim četrnaestogodišnjim sinom, kojem se život pretvorio u pakao nakon što su nastupile promjene karakteristične za pubertet. – Tri mjeseca, a sin i ja živjeli smo strogo nezatvorenički; moju kćer (18) nije pustio ni u kuću i morala je ostati s mojom majkom. Udarao je glavom, napadao ako mu nešto nije u redu.
Nije ga smjestio u specijalnu školu za retardiranu djecu ili internat za osobe s poteškoćama u razvoju. Pošto je razbio staklo i posjekao prste – ne daj mi ni da odvedem dijete na operaciju da nekako i sam prestanem krvariti. – To je psihički i financijski horor, jer morala sam biti doma, a imam stambeni kredit, nisam u kontaktu s ocem… – priča nam Sanja, koja je proljetos dobila suglasnost Ministarstva Zdravstveno da dijete smjesti u Sremčicu, ali tamo nema psihijatra, pa je uz asistenciju policije prebačen u “Laze”, gdje je proveo 22 dana. Na kraju je ispalo da je cijelo vrijeme bio na pogrešnoj terapiji.
Sada je kod kuće; dobro je, majka ga čuva, ja sam počela raditi, a uskoro ga vraćaju u specijalnu školu. Ali nakon navršenih 18 godina ostat će sam, bez škole za osobe s invaliditetom, bez osobnog pratitelja… I upravo zato Sanja i Tihana, koje su osnovale zakladu i nazvale je po sinu, te Bojan Mojašević čiji sin ima 13 godina i ima autizam, plus još najmanje 50 obitelji iz cijele Srbije imaju cilj koji bi trebao biti važan za svi mi. – izgraditi Tulandiju, centar za osobe s invaliditetom i poteškoćama u razvoju. Tuli je lik iz crtića kojeg voli Tihanin sin i ova bajkovita zemlja Tulandija trebala bi biti utočište mira.
A u Gornjoj Toponici daleko od grada a blizu bolnice gdje su specijalisti. Za centar od 4500 četvornih metara potrebno je šest milijuna eura. Da svaki građanin Srbije uplati po euro, odmah bismo skupili! Pa obraćamo se Gradu Nišu, ministarstvima – Veli Nikolić, a Mojašević dodaje: – Ustanova će imati stacionarne krevete za krizu kad vam je dijete agresivno, za predah, ali ne samo to. Moj sin trenutno ide u redovnu školu s pomoćnikom jedan na jedan, ali nakon što prestane pohađati školski sustav, ostat će vezan za kuću. Stoga će se pobrinuti za različite razvojne probleme od predškolskih do post-školskih programa. Imali bi pomoćnika, takvog da stručne osobe puste i obitelj da preživi i da ne idemo svi s posla kad on završi školu.
Također, Bojan je rekao da planiraju još dvije usluge: – Socijalno poduzetništvo – postoje stvari koje mogu naučiti raditi i s invaliditetom, kao i stanovanje uz podršku koje postoji samo u Pančevu, Kula i Šabac. Imat ćemo kuće za zrelije ljude, sličnog intelektualnog nivoa, koji mogu živjeti u zajednici od pet ili šest ljudi, uz povremeni nadzor stručnjaka. Roditelji ili skrbnici mogu definirati smještaj s doživotnim uzdržavanjem kako bi mogli u miru otići na drugi svijet. Naša najveća briga je što će biti s našom djecom kada nas ne bude. ŠTO CENTAR TREBA IMATI – Podrška od predškolske dobi do odrasle dobi – U kriznim situacijama, kada je agresivan stacionarni dio – Društveno poduzetništvo – Stanovanje uz potporu – 4.500 četvornih metara – Vrijednost projekta 6.000.000 eura
