Te noći osjećala sam kako mi srce lupa jače nego ikad. Toliko godina sam ćutala, gledala i trpjela prizore koje nijedno dijete ne bi smjelo da gleda, ali večeras… večeras sam pukla. Nemoć da zaštitim majku pritiskala me je godinama, ali prvi put sam skupila hrabrost da se suprotstavim svom ocu. Dok je vrijeđao moju majku, dok su mu riječi bile sve teže i grublje, nisam više mogla da podnesem tišinu u sebi. Samo sam izgovorila jedno: “Je l’ možeš da prestaneš da vrijeđaš moju majku?”
- Taj trenutak bio je kao pucanj. Nastao je kratak prekid, onaj tihi momenat kada misliš da si možda uspjela doprijeti do nekoga. Ali onda se desilo suprotno. Krenula je lavina ružnih riječi, glas je postajao sve oštriji, a ja sam prvi put u životu osjetila pravi strah od njega. Prvi put sam pomislila da bi mogao da digne ruku na mene. Prvi put sam stala fizički između njih, svjesna da je to možda jedina prepreka između njegove ljutnje i njene boli.
U glavi su mi se smjenjivale misli. U jednom trenu poželjela sam da uzmem telefon i pozovem policiju. Vidjela sam nas dvije kako napuštamo kuću, kako tražimo zabranu prilaska i pokušavamo da izgradimo novi život bez njegovih uvreda i prijetnji. Ali onda me je presjekla realnost – znam da bi to otvorilo vrata još većem paklu. Odrasla sam pokušavajući pronaći opravdanja za njega, uvjeravati sebe da je takav zbog svog djetinjstva, možda zbog problema koje nikada nije znao da riješi. Ali sada, sa 23 godine, shvatam da ta opravdanja više ne postoje.
Svjesna sam da je strah koji osjećam stvaran. Strah od njegovog glasa kada povisi ton. Strah od njegovog pogleda kad se razljuti. Strah da će jednog dana otići predaleko. Ne mogu više da stojim i slušam kako u stanju alkoholisanja ili čak i kad je potpuno trijezan, on izgovara stvari koje ne može da povuče. Riječi koje ne samo da bole, nego ostavljaju tragove dublje od bilo kakvog fizičkog udarca.
Moja majka to ne zaslužuje. Ona je osoba koja je kroz život nosila teret tišine, žrtvujući sebe da bi meni i mojoj braći/sestrama (ako ih ima) pružila mir. Sjećam se dana kad je otkrila njegovu prevaru. To je bio jedan od onih trenutaka kada ti se čini da će cijeli svijet pasti na glavu, ali ona… ona je oprostila. Ne zbog sebe, nego zbog nas. Zbog porodice. Vjerovala je da će oprost izliječiti rane, da će nas spasiti od raspada. A sada vidim da taj oprost nije bio lijek, nego produženje agonije.
- Dugo sam se pitala zašto ljudi ostaju u toksičnim odnosima. Zašto žene trpe poniženja, uvrede, pa čak i nasilje. Sada znam – strah, ekonomska zavisnost, sram pred drugima, nada da će se stvari promijeniti… sve to drži osobu vezanom za nekoga ko joj uništava život. Moja majka je jedan od tih ljudi. I koliko god da želim da je izvučem iz toga, shvatam da ne mogu ako ona sama ne odluči da ode.
Ali ono što mogu jeste da ne ćutim više. Da ne okrećem glavu kad čujem uvrede. Da ne bježim u svoju sobu kad osjetim tenziju u kući. Jer svaka moja tišina do sada bila je kao dozvola da se to nastavi. Večeras sam shvatila da moja uloga nije samo da budem dijete koje posmatra – ja sam sada odrasla osoba koja ima pravo da stane na stranu pravde, čak i ako je ta pravda protiv sopstvenog oca.
Ono što me najviše boli jeste činjenica da volim oba roditelja, ali na potpuno različite načine. Oca volim jer je moj otac, jer je dio mog života i mog porijekla. Ali ga više ne mogu poštovati na način na koji dijete treba da poštuje roditelja. Poštovanje se gubi kad ga neko svojim postupcima gazi iz dana u dan.
Majku volim jer je borac, jer je žena koja je sve podnijela i ostala tu. Volim je jer me naučila da praštam, ali i da se borim za ono što je ispravno. I sada je moja borba da je zaštitim, koliko god to bilo teško.
Možda ne mogu da promijenim oca. Možda ne mogu da natjeram majku da ode. Ali mogu da budem glas koji će reći: Dosta. I svaki put kad to izgovorim, osjećam da vraćam komadić svog dostojanstva i dostojanstva svoje majke
