Bakini savjeti koje mnogi još pamte: Ovih osam stvari nekada se nije posuđivalo iz kuće

U narodnoj tradiciji postojala su brojna pravila o tome koje predmete nije poželjno davati drugima, jer se vjerovalo da bi njihovim odlaskom iz kuće mogli nestati sreća, zdravlje ili porodično blagostanje. Posebno su se izdvajali so, ogledala, satovi, nakit i pojedine lične stvari. Iako nema naučnih dokaza da posuđivanje ovih predmeta donosi nesreću, neka stara upozorenja imaju praktično objašnjenje povezano s higijenom, sigurnošću i očuvanjem vrijednih uspomena.

U mnogim domaćinstvima nekada se pažljivo razmišljalo prije nego što bi se određeni predmet iznio iz kuće. Bake su često upozoravale djecu i unuke da neke stvari ne treba davati ni najbližim poznanicima, posebno ako imaju porodičnu ili simboličnu vrijednost. Takvi savjeti prenosili su se s generacije na generaciju i postajali dio svakodnevnih običaja.

Razlozi za njihovo nastajanje bili su različiti. Pojedina vjerovanja poticala su iz narodnih predanja o sreći i nesreći, dok su druga nastala iz praktične potrebe da se sačuva imovina. U vremenima kada su kućni predmeti bili skuplji i teže dostupni, ljudi su ih popravljali, nasljeđivali i koristili godinama, zbog čega je njihovo posuđivanje zahtijevalo poseban oprez.

So i ogledala imali su posebno mjesto u narodnim vjerovanjima

Jedan od najpoznatijih starih savjeta odnosio se na so. U pojedinim krajevima vjerovalo se da ovu namirnicu ne treba posuđivati nakon zalaska sunca, jer bi se zajedno s njom, prema narodnom predanju, mogla izgubiti sreća domaćinstva. So je imala posebno značenje zbog svoje važnosti u pripremi i čuvanju hrane.

Zanimljivo je da su neke domaćice pravile razliku između posuđivanja i poklanjanja. Ako bi komšinici zatrebala so, radije bi joj je poklonile nego tražile da je kasnije vrati. Na taj način istovremeno su pomagale drugima i poštovale običaje koje su naslijedile od starijih članova porodice.

Slična simbolika pratila je hljeb, brašno i šećer. Ove namirnice predstavljale su sigurnost i mogućnost prehranjivanja porodice, naročito u periodima kada je hrane bilo manje. Ipak, ne postoji dokaz da njihovo dijeljenje ili poklanjanje može izazvati siromaštvo, bolest ili bilo kakvu nesreću.

Drugi predmet koji je izazivao posebnu pažnju bilo je ogledalo. U različitim predanjima povezivalo se s čovjekovim odrazom, dušom i unutrašnjim stanjem. Zbog toga se u pojedinim porodicama vjerovalo da ogledala ne treba posuđivati jer navodno mogu prenijeti nepoželjnu energiju iz jednog doma u drugi.

Postojao je i jednostavniji razlog zbog kojeg su ljudi nerado davali ogledala. Starinski primjerci često su bili vrijedni, osjetljivi na oštećenja i teško zamjenjivi. Ako je ogledalo predstavljalo porodično naslijeđe, njegova sentimentalna vrijednost mogla je biti mnogo veća od novčane.

Satovi i nakit čuvali su se zbog uspomena i porodične vrijednosti

Treći predmet koji se često spominjao u starim upozorenjima bio je sat. U narodnoj simbolici povezivao se s prolaznošću vremena, životnim promjenama i rastancima. Pojedina predanja tvrdila su da posuđivanje ili poklanjanje sata može simbolično označavati udaljavanje među ljudima.

Takva vjerovanja nemaju naučnu osnovu, ali postoje razumljivi razlozi za pažljivo postupanje sa satovima. Kvalitetni i starinski primjerci mogu biti vrijedni, a oni naslijeđeni od roditelja ili drugih članova porodice često predstavljaju nezamjenjive uspomene. Njihov gubitak ili oštećenje može izazvati mnogo više od obične materijalne štete.

Četvrtu grupu čine prstenje, ogrlice, narukvice i drugi komadi nakita. Nekada se vjerovalo da nakit zadržava dio životne sudbine osobe koja ga je nosila. Zbog toga su pojedine porodice posebno pažljivo postupale s naslijeđenim dragocjenostima, izbjegavajući da ih daju ljudima izvan najbližeg porodičnog kruga.

Danas je praktična strana takvog savjeta mnogo jasnija. Nakit se može izgubiti, oštetiti ili slučajno zamijeniti, a njegova sentimentalna vrijednost ponekad se ne može nadoknaditi novcem. Zato je sasvim razumljivo da neko ne želi posuditi prsten svoje bake ili ogrlicu koja se generacijama čuva u porodici.

Češljevi i obuća: Stara upozorenja koja imaju i higijensko objašnjenje

Peti savjet odnosi se na pribor za njegu kose, naročito češljeve i četke. U nekadašnjim vjerovanjima kosa se povezivala s ličnom snagom i životnom energijom, pa se smatralo da predmete koji dolaze u dodir s njom ne treba dijeliti s drugima.

Za razliku od simboličnih objašnjenja, ovdje postoji i stvaran higijenski razlog za oprez. Vaške se prvenstveno prenose neposrednim kontaktom kose, ali je moguć i prijenos putem zajedničkog pribora za češljanje. Zato je korištenje vlastitog češlja ili četke razumna svakodnevna navika.

Šesta grupa predmeta obuhvata obuću. Dijeljenje cipela, papuča ili druge obuće može predstavljati higijenski problem ako jedna osoba ima gljivičnu infekciju stopala. Upravo zbog toga potrebno je voditi računa o čistoći i zdravstvenom stanju osobe koja obuću koristi.

To ne znači da polovnu obuću nikada ne treba poklanjati. Dobro očuvani predmeti mogu biti korisni drugim ljudima, posebno ako su prethodno odgovarajuće očišćeni i higijenski pripremljeni. Važno je razlikovati razumne mjere opreza od vjerovanja koja nemaju potvrdu u stvarnosti.

Ključevi, novac i oštri predmeti zahtijevali su posebno povjerenje

Sedmi savjet povezan je sa sigurnošću doma i vrijedne imovine. Ključevi su među predmetima koje zaista treba pažljivo povjeravati drugim ljudima, jer omogućavaju pristup kući, stanu, automobilu ili poslovnom prostoru. Njihovo davanje podrazumijeva određeni stepen povjerenja, pa je razumljivo da se takva odluka ne donosi olako.

Sličan oprez tradicionalno je pratio posuđivanje novca. U porodicama su se često mogli čuti savjeti da finansijske pozajmice mogu narušiti prijateljstva i rodbinske odnose ako očekivanja nisu jasno dogovorena. Zbog toga je korisno unaprijed utvrditi iznos, rok vraćanja i ostale uslove kako bi se izbjegli nesporazumi.

Osma grupa obuhvata noževe, makaze i druge oštre predmete. U pojedinim krajevima vjerovalo se da njihovo poklanjanje simbolično predstavlja prekid prijateljstva ili narušavanje međuljudskih odnosa. Zbog toga je postojao običaj da osoba koja dobija takav predmet zauzvrat preda mali novčić.

Novčić je imao simboličnu ulogu jer se smatralo da predmet tada nije poklonjen, nego kupljen. Na taj način ljudi su nastojali izbjeći ono što su smatrali lošim predznakom. Naravno, takav postupak nema stvaran uticaj na prijateljstvo, ali predstavlja zanimljiv primjer načina na koji su se nekada oblikovali društveni običaji.

Uz oštre predmete, poseban odnos postojao je i prema posuđu. Tepsije, zdjele i drugi kuhinjski predmeti često su se posuđivali među komšijama, posebno prilikom pripreme većih porodičnih okupljanja. U mnogim domaćinstvima postojao je lijep običaj da se posuđena posuda ne vraća prazna, nego s kolačima ili drugim pripremljenim jelom.

Običaj vraćanja posuđa s hranom posebno je lijep primjer nekadašnjih odnosa među komšijama. Takav gest nije bio obaveza, već način da se pokaže zahvalnost za pomoć. U vremenima kada su ljudi češće jedni drugima posuđivali kućne potrepštine, upravo su takvi mali postupci doprinosili održavanju bliskosti.

Savjeti naših baka danas se mogu posmatrati iz dvije različite perspektive. Njihova vjerovanja o sreći, nesreći i sudbini predstavljaju dio kulturne tradicije, dok praktične preporuke o higijeni, sigurnosti i čuvanju vrijednosti imaju razumljivo mjesto u svakodnevnom životu. Nije potrebno prihvatiti svako staro predanje kao istinu da bismo razumjeli njegov značaj za ranije generacije.

Posebnu vrijednost imaju običaji koji su ljude učili odgovornosti prema onome što posjeduju i prema osobama koje im nešto povjeravaju. Pažljivo čuvanje porodičnog nakita, odgovorno posuđivanje novca i vraćanje tuđih stvari u dobrom stanju predstavljaju navike koje su korisne i danas. Istovremeno, spremnost da se pomogne komšiji ili prijatelju ostaje važan dio dobrih međuljudskih odnosa.

Zbog toga priče o predmetima koje bake nisu dopuštale posuđivati ne moraju biti shvaćene kao upozorenja na neizbježnu nesreću. One su i dio porodičnih sjećanja, nekadašnjeg načina života i odnosa prema stvarima koje su se pažljivo čuvale. Dok su praznovjerja vremenom izgubila značaj za mnoge ljude, običaji zasnovani na zahvalnosti, međusobnom povjerenju i poštovanju tuđe imovine i dalje imaju svoju vrijednost.