Po mom mišljenju, ova profesija je i časna i odlikuje se poštenjem. U dobi od 12 godina moj je život bio potpuno prepušten na milost i nemilost okolnostima na koje nisam mogao utjecati. U to se vrijeme moja obitelj počela raspadati, otac me maltretirao i na kraju se razveo od moje majke. Ponovno se udala i zasnovala novu obitelj. Odlučna da prebrodim te izazove i izrastem u odgovornu odraslu osobu, odlučila sam da pobjegnem u Požarevac. Tamo sam se zaposlio kao pogrebni radnik, zanimanje koje sam smatrao i časnim i moralno ispravnim.
Kurir je imao priliku razgovarati s Nemanjom Cekićem (21), najmlađim pogrebnikom u Srbiji, porijeklom iz sela Boljare kod Vlasotinca.
Od malih nogu sam gajio duboku želju raditi u pogrebnoj djelatnosti. Sve je počelo kada sam svjedočio sprovodu u Vlasotincu i bio fasciniran unutarnjim načinom rada ovog posla. Životni izazovi natjerali su me da postanem samostalan u dobi od 12 godina i počeo sam zarađivati vlastiti prihod. Nakon završene osnovne škole u Vlasotincu, našao sam se u razmišljanju gdje i kako pronaći posao. Tada sam se sjetio slučajnog susreta s čovjekom po imenu Milan koji je prepoznao moju radišnu i poštenu narav. Ostavio mi je poruku sa svojim kontakt informacijama, pozivajući me da se javim kad god mi zatreba pomoć. Osvrćući se na te uspomene, Nemanja priča o svom putu.
Nakon telefonskog poziva dobio sam hitne upute da odmah otputujem u Požarevac. Odlučno sam krenula na put, znajući da mi je ta osoba jedini izvor oslonca i svjetla u teškim danima mog djetinjstva. Na moj zahtjev dao mi je posao pogrebnog radnika u svojoj tvrtki. Dok sam studirao vanredno za arhitektonskog tehničara u Požarevcu, nastavio sam da obavljam i poslove pogrebnog radnika. Bilo je potrebno da naučim susprezati svoje emocije. Već sam s 12 godina znao upravljati kombijem, a sa 17 sam dobio vozačku i počeo prevoziti pokojnike. Do danas mi je smrt djece najveći izazov. Kao mlada osoba osjećala sam duboku empatiju za svaki slučaj i nije mi bilo lako nositi se s emotivnim udarom. Nemanja, koji je odgovoran za organizaciju pogrebnih usluga, prenosi svoja iskustva o pripremanju pokojnika za posljednji put, pranju tijela i prijevozu do mjesta prolaska ili nesreće u slučaju prometnih nezgoda. Kako je vrijeme odmicalo, Nemanja je razvio sve snažniju mentalnu otpornost, ali ističe nezamislivost prizora i prizora s kojima se on i njegovi kolege redovito susreću.
Jedno od najneugodnijih sjećanja koje mi je još uvijek u sjećanju je iz vremena kad sam imao samo 13 godina. Imao sam zadatak da uđem u stan u kojem je beskućnik tragično preminuo, a njihovo tijelo je ostavljeno da propada mučnih 12 dana. Opremljen punim zaštitnim odijelom i rukavicama, pripremio sam se na nezamislivo. Stanje tijela bilo je izvan pojma, jer se potpuno raspalo. Teška srca skupljao sam ostatke lopatom, zadatak za koji ni danas ne mogu dokučiti kako sam uspio. Bio je to trenutak koji me zauvijek promijenio. Premotavajući dvije godine, našao sam se u Beogradu, nošen željom da se zaposlim u pogrebnoj djelatnosti.
Susreo sam mladu damu dok je bio na mračnom okupljanju u pogrebnom poduzeću.
Tijekom posjeta pogrebnom poduzeću u Kaluđerici imao sam priliku ponovno se sresti s bivšim suputnikom s kojim sam bio u vezi godinu dana. Bio je to prilično gorak susret jer smo se morali rastati kada se ona preselila u Njemačku, dok sam ja odlučio ostati ovdje. Ipak, bilo je ugodno ponovno je vidjeti, pogotovo jer mi je bila nevjerojatna podrška kroz naše zajedničko vrijeme, a njezina nepokolebljiva podrška za mene je imala veliki značaj – priča Nemanja.
