Vjerujemo da ste do sada jako puno puta na filmovima američke produkcije vidjeli beskućnike, kako spavaju na ulici i prave probleme običnim ljudima. Pitanje je, koliko beskućnika zapravo ima na ovim prostorima? Mi u nastavku našeg današnjega članka govorimo o Srbiji i tom problemu o kojem se jako malo priča.
Nekada financijski direktor koji je nadgledao lanac trgovina u Srbiji, ovaj se pojedinac sada nalazi u siromaštvu, živi na ulici bez mjesta za odmor. Potječe iz dugogodišnje obitelji u Beogradu, a njegova supruga i kćeri žive u svom obiteljskom stanu u srcu grada. Propast tvrtke kojoj se posvetio, zajedno s kasnijom nezaposlenošću, poslužio je kao katalizator za niz nesreća koje su se odvijale – uključujući depresiju, zlouporabu alkohola i obiteljsko nasilje u obitelji.
Njegovu prisutnost više ne žele njegova žena i kćeri. Uz njega su podnosili nedaće, pružajući svoju pomoć na najbolji način kako su znali. Tek kada je ispraznio stan, našli su utjehu. Nažalost, to je značilo da je ostao bez doma. Unatoč tome što je od prijatelja primao prijedloge za posao i pokušavao raditi, nije uspio zadržati posao. Priznaje da njegov staž na bilo kojem poslu nikada nije prelazio petnaest dana, što ga je vratilo u njegov prethodni život na ulici.
Za toplijeg vremena utjehu pronalazi u drijemanju na klupama u parku, u hodnicima iu ulazima zgrada. No, kada dođe zima i temperatura padne ispod nule, skloni se u privremeno sklonište za beskućnike na Autokomandi. Još sinoć je i tamo potražio predah. Sklonište mu je pružilo topli obrok, utješno piće, svježu odjeću i priliku da se očisti. Unatoč tome, jutarnje sunce služi kao jasan podsjetnik na njegovu stvarnost i surovost života na ulici. Umjesto razmišljanja kako provesti dan, njegove misli su zaokupljene onim što ga čeka kada padne mrak i gdje će pronaći sklonište za noć. Pogrešno je vjerovati da beskućništvo pogađa samo one koji su osiromašeni i nemaju obrazovanje.
Među populacijom beskućnika ima pojedinaca koji posjeduju fakultetske diplome, nekoć su se bavili uglednim zanimanjima i imali vlastite obitelji. No, niz nesretnih okolnosti odveo ih je na taj put beskućništva. Iako se može činiti da su svojevoljno odabrali ovakav stil života, istina je daleko složenija. Kombinacija različitih čimbenika pridonosi njihovoj teškoj situaciji – pogoršanje fizičkog ili mentalnog zdravlja, zlouporaba sredstava ovisnosti i zategnuti obiteljski odnosi, često pogoršani obiteljskim nasiljem.
Govoreći o višestrukom problemu beskućništva, Nikola Prica, tajnik Crvenog križa Beograd, priznao je da ne postoji jedinstven razlog zbog kojeg se pojedinci nađu bez doma. Često je to rezultat zategnutih obiteljskih odnosa koji proizlaze iz obiteljskog nasilja, zlouporabe droga ili alkoholizma. Ovi pojedinci zahtijevaju više od samog mjesta za spavanje; potrebna im je i psihološka podrška. Privremeno prihvatilište na Autokomandi, koje su zajednički osnovali Crveni krst Beograda i Sekretarijat za socijalnu zaštitu, ima za cilj pružanje ove pomoći. S 40 kreveta i početkom rada 20. studenog, sklonište još nikoga nije moralo odbiti zbog nedostatka mjesta. Najveći broj stanara u jednom danu dosegao je 37. Vrijedno je napomenuti da iako smještaj za noćenje nudi sigurno utočište, ne postoji način da se pojedince prisili na posjet psihoterapeutu.
Za pristup smještaju koji se nudi na Autokomandi, osobe koje su beskućnici nisu dužne predočiti nikakvu dokumentaciju; dovoljan je jednostavan zahtjev za pomoć. Od osnivanja skloništa, bilo je ukupno 513 posjeta pojedinaca koji su tražili sklonište, a 53 jedinstvene osobe koristile su uslugu. Među tim osobama devet je žena, a većina muškaraca.
Nevladine organizacije dosljedno ističu značajan problem s kojim se suočava populacija beskućnika: neposjedovanje osobnih dokumenata, poput osobne ili zdravstvene iskaznice. Na temelju opažanja iz smještaja na Autokomandi, procjenjuje se da oko 25-30 posto osoba koje traže pomoć ne posjeduje nikakvu dokumentaciju, dok ih većina ima.
“Pozitivan je pomak što je zakon otvorio mogućnost pojedincima da dobiju potrebne dokumente. Mnogi od njih nemaju stalno mjesto prebivališta, ali imaju mogućnost podnijeti zahtjev u ovlaštenim centrima za socijalni rad. Iako postupak podnošenja zahtjeva može biti zamršen, doista je moguće ishoditi tražene dokumente. Nakon što predaju zahtjev u centru za socijalni rad, policija provodi temeljitu provjeru prije nego što im izda osobnu iskaznicu. Iako taj proces možda neće biti brz, postoji održiva rješenje”, potvrdio je. Republički zavod za statistiku odgovoran je za točan popis beskućnika. Trenutno obrađuju podatke iz popisa stanovništva iz 2022. koji će utvrditi točan broj beskućnika u Srbiji i bit će dostupan početkom iduće godine.
Prethodni podaci iz popisa stanovništva iz 2011. pokazuju da u Srbiji živi 18.287 ljudi koji nemaju odgovarajuće uvjete za život. Ti pojedinci žive u improviziranim objektima kao što su šupe, kolibe, prikolice, podrumi, napušteni vagoni i nehigijenska naselja.
Na ulici živi otprilike 2,4 posto pojedinaca koji se nađu bez doma. Obično se pogrešno shvaća da je beskućništvo isključivo povezano sa siromaštvom i nedostatkom obrazovanja. No, među ovom populacijom ima i intelektualaca koji su se nažalost nizom nemilih događaja našli u ovoj situaciji. Većina beskućnika su muškarci stariji od 45 godina. Iako neki mogu imati zdravstvenih problema, važno je napomenuti da među njima ima i fizički sposobnih osoba.
Rijetkost je da naiđete na pojedince u ranim dvadesetim do tridesetim godinama koji traže privremeni utočište na Autokomandi. Prošle godine u ovoj dobi bila su tri mladića, od kojih su se dvojica borila s ovisnošću o heroinu i tražila liječenje. Treća osoba bila je katalizator zategnutih obiteljskih veza, što je u konačnici dovelo do njihovog beskućništva.
Među onima koji žive na ulici postoje pojedinci koji su narušenog zdravlja i koji su u takvoj situaciji dulje vrijeme. No, ima i sposobnih pojedinaca koji su fizički dobro. Iako posjeduju radnu sposobnost, suočavaju se sa značajnim izazovima u pronalaženju načina da pobjegnu od beskućništva. Upravo zato smo ovdje, da pružimo našu pomoć. Naš cilj je ponuditi im mjesto utočišta i uključiti se u razgovore koji mogu dovesti do pronalaženja održivih rješenja”, zaključio je Prica.
