Branka Katić, renomirana glumica sa izuzetnom karijerom i na sceni i na ekranu, suočila se sa bolešću svoje majke sa nepunih deset godina. U nedavnom intervjuu, uronila je u tešku temu svog odrastanja i otvorila iskustvo koje niko ne želi da doživi. Bilo je to sa deset godina kada je prvi put svjedočila majčinom bipolarnom poremećaju. Branka se živo prisjeća trenutka kada je njena majka izgledala potpuno iscrpljena, kao da je svijet iz nje isušio svaki tračak energije. Porodica je ostala u neredu, osjećajući se kao da se njihov svijet okrenuo naglavačke. Bili su šokirani i nisu prepoznali svoju majku, koja je ranije bila vesela i nježna žena. Odjednom je izgledala kao potpuno druga osoba – izgubljena, prazna i uplašena.
U početku nisu shvatili šta se dešava, a ona je odbila pomoć. Branka je ispričala svoje iskustvo, počevši od odbijanja da traži medicinsku pomoć na duži period. Čak i nakon što joj je preporučena terapija, smatrala je izazovom prihvatiti potrebu za redovnim seansama. Stanje sa kojim se borila bio je bipolarni poremećaj, ranije poznat kao manična depresija. Ovo zdravstveno stanje karakteriziraju drastične promjene raspoloženja, u rasponu od ekstremno visokih do jakih padova. Jednog dana pojedinac se može osjećati motiviranim da promijeni svijet, dok se sljedećeg može boriti s jednostavnim zadacima poput kupanja. Porodice oboljelih od bipolarnog poremećaja često su svjedoci epizoda depresije, dugotrajnog mirovanja u krevetu, ljutnje i razdražljivosti.
Branka je imala deset godina kada se u njen dom uselio “uljez”, a sećanja na traumatično iskustvo su se dugo održala. Sjeća se da ju je najviše plašio izgled žene, njen nedostatak otvorenosti i njena nesposobnost da podijeli svoj bol ili pozitivne emocije. Branka je primetila i nagle promene u ženinoj ličnosti, koje su dodatno pojačale njen strah i zbunjenost. Tokom perioda depresije bila je potpuno izolovana, osjećala se izgubljeno i nesposobna da se bavi bilo kakvim aktivnostima. Činilo se da ništa nije izazvalo njeno interesovanje, a nije želela da iko poseti. Uprkos svojim borbama, oklijevala je da potraži medicinsku pomoć zbog srama koju je osjećala zbog svog stanja. Branka je shvatila da ljutnja na majku nije produktivna. Ona suosjeća s majčinom patnjom i razumije da svijet može izgledati sumorno i nesavršeno.
Branka je takođe saznala da je bipolarna depresija prvenstveno hemijski disbalans, koji je samo produbio njenu tugu zbog nevolje njene majke. Priznaje da i sama ide na psihoterapiju, ali odbija lijekove zbog majčinog iskustva s lijekovima. Branka je oprezna s antidepresivima i odlučuje ih izbjegavati sve dok može normalno funkcionirati. Kada sam razgovarao sa psihoterapeutom u Los Anđelesu, izrazio sam želju da shvatim razloge iza mojih emocija umesto da ih potpuno izbrišem. Terapeut me je upoznao sa raznim psihoterapijskim tehnikama koje su mi pomogle da ojačam i obogatim svoju emocionalnu inteligenciju.
