Za danas jedna tema, a koja je usko povezana sa nostalgijom Vraćamo se u malo starija vremena, kada se puno ljepše i opuštenije živjelo. Slijedi i priča o jednom i više nego genijalnom piscu…..
Ugledni pjesnik Duško Trifunović egzistirao je u prostoru koji je nadilazio materijalni svijet i ponirao u dubine umjetničkog izraza. Stvorio je neke od najznačajnijih hitova naše glazbene scene, koji su godinama održavali svoju privlačnost, ali je na kraju ipak preminuo u mraku. Umjesto da teži priznanju, radije je dopustio da njegov rad govori sam za sebe, a upravo ga to djelo štiti od potpunog zaborava.
- Po zanimanju je bio bravar, ali je njegova istinska strast bila pisanje. S 25 godina objavio je svoju prvu knjigu pod utjecajem svog idola Branka Radičevića. Odigrao je ključnu ulogu u uspostavljanju onoga što će na kraju biti prepoznato kao Sarajevska škola rock and rolla. Na televiziji je poznat po razvoju emisije “Što djeca znaju o domovini” na TV Sarajevo. Nakon rata preselio se u Novi Sad, gdje je nastavio raditi na lokalnoj televiziji.
Svoj uspon do statusa ikone može zahvaliti suradnji s rock grupom Bijelo Dugme. Prije ovog partnerstva bilo je nezamislivo da se poznati i etablirani pjesnik udruži s rock and roll bendom. Iz te suradnje proizašli su hitovi poput “Ima neka tajna vezna”, “Što bi dao da si na mom mjestu” i “Glavo luda” itd. Nadalje, pisao je tekstove za izvođače kao što su Indexi, Heska industrija, Neda Ukraden, Zdravko Čolić, Arsen Dedić i Jadranka Stojaković. Duško Trifunović je autor više od 85 knjiga, s fokusom na poeziju, a napisao je i četiri romana.
Osim toga, stvorio je i snimio tristotinjak pjesama. Vodeći skroman život, suočio se s glasinama da je prošao u siromaštvu; no njegov nećak Darko Trifunović ispričao je brojne priče koje slave život slavnog pjesnika. Tvrdnja da je Duško iskusio siromaštvo i noći provodio u vlakovima jer nije imao dom je besmislena, pogotovo kada se uzme u obzir njegova velikodušna narav davanja bez traženja zauzvrat. Kao njegova obitelj, uznemireni smo neutemeljenim optužbama onih kojima je pomagao, a koji sada o njemu govore negativno.
Nikada nije tražio novac za svoju glazbu, ali se tvrdi da je preminuo u bijedi. To je bio stil života koji je namjerno prihvatio, što ga je razlikovalo od drugih. Predlagao sam da mu kupim krevet i kompjuter, ali je Duško tu ponudu odbio. Njegovo spavanje uključivalo je škrinju ukrašenu s četiri starinska tepiha i samo jednom plahtom. Svoje djelo je skladao na staroj pisaćoj mašini, za koju je moj ujak smatrao da doprinosi osebujnom ritmu njegovoj poeziji. Duško je odbacio materijalne stvari.
Njegov izbor da se odrekne plaćanja bilo koje svoje pjesme jasno govori da ga zemaljska bogatstva nisu mnogo zanimala, kako je tri godine ranije za “Espreso” rekao Darko Trifunović. Doznalo se da Duško ima blisku vezu s Arsenom Dedićem. Neočekivano je otkriće da Arsen nije bio na Duškovom sprovodu, iako vjerujemo da mu je bilo loše. Napravio je i više pjesama Dušku u čast. Bijeli mu je pokazao priličnu ljubaznost. Mnogi su od njega dobili pjesme, a svoju zahvalnost izrazili su pjevajući te tekstove na način koji je Duška svaki put razveselio.
Sveučilišni profesor, analitičar, pravnik i doktor znanosti sigurnosti, obrane i zaštite istaknuo je da se umjetnike koji izvode te pjesme naziva Duškovom duhovnom djecom. Posljednja pjesma koju je Duško izveo je “Ima nešto u tome što me nećeš. Sjećam se da mi je rekao: “Tko je taj Željko Joksimović? Hoće pjesmu od mene, a ima onu Leontinu koja mu piše tekst. Nikad nikome nisam naplatio, pa što će mi sad pjesme?” Iako je bio neodlučan, uvjerio sam ga da dopusti Željku da uzme pjesmu, jer smatram da je Joksimović izuzetan umjetnik.
Nekoliko mjeseci kasnije nazvao me, bijesan, tvrdeći da mu je Leontina preinačila posljednju strofu. Priznao sam da mislim da i njezina verzija zvuči bolje. Od tog incidenta naša komunikacija se malo smanjila. Bio je malo uzrujan, ali nije bilo ništa ozbiljno, navodi Trifunović. Poznato je da je Duško nekoliko svojih poznatih pjesama osmislio putujući vozom, a Darko ga je često vozio na stanicu. Ja sam ga prevozio tim vlakom, o kojem drugi govore u sasvim drugom kontekstu. Sjećam se da sam ga pitao za odredište, a on je odgovorio:
“Imam novu pjesmu. Moram to posložiti u svom umu. Ne biste razumjeli… Kad se spavači ukrcaju na vlak, ja stvaram tekstove u svojoj glavi.” Nije to bio čovjek koji besciljno luta bez svrhe. Putovao je vlakom do Užica, Skoplja i natrag, a ne zbog Čežnja za odredištem, ali kako bi pjesma mogla odjeknuti u njemu, to nije bila stvar siromaštva ili nedostatka mjesta za odmor; radilo se o onom drugom carstvu koje je nastanjivao pjesnik mogao doista shvatiti, kako objašnjava Duškov bratić. Kad je izbio rat, stigao je u Beograd s ključem svog stana u plamenu.
Bilo je vremena kada se pričalo o tome da bi mu Slobodan Milošević mogao ponuditi značajnu funkciju, poput direktora RTS-a, ali prema Darkovim riječima, Duško ni za tu priliku nije pokazao interes. Posljednjih godina života Duško je boravio u Novom Sadu. U najtežim trenucima s kojima se susreo, na televiziji je gledao brojnu publiku koja je pjevala njegove tekstove, a istaknuo je da nikada nikome nije davao naknadu za svoje pjesme.
