U današnjem članku pišemo o ženi kojoj je životna odluka bila udat se u Masai pleme.Ostavila je svoj konforni život i započela novi u plemenu.Njen život nije tekao kako je zamišljala a u nastavku teksta mi vam donosimo priču ove žene.
Korin Hofman, žena švajcarsko-njemačkog porijekla, stekla je svjetsku pažnju ne zbog slave ili luksuza, već zbog izuzetno neobične životne odluke. Napustila je komfornu svakodnevicu evropskog društva i započela novi život među pripadnicima Masai plemena u Keniji, zbog ljubavi prema čovjeku koga gotovo nije ni poznavala. Njena priča, puna kontrasta, dubokih emocija, nesporazuma i iskušenja, pretočena je u autobiografsku knjigu “Bela Masajka”, koja je kasnije poslužila kao osnova za istoimeni film.
- Sve je počelo davne 1986. godine, kada je Korin, tada dvadesetsedmogodišnjakinja, otputovala na odmor u Keniju sa svojim tadašnjim vjerenikom. Tokom boravka u Mombasi, ugledala je visokog i snažnog muškarca iz Masai zajednice, čije je prisustvo u njoj izazvalo nešto duboko, instinktivno. Iako nisu mogli komunicirati istim jezikom, osjetila je snažnu povezanost s njim, što je kasnije opisala kao osjećaj sudbine.
Bez mnogo razmišljanja, odlučila je da ostavi sve – posao, prijatelje, porodicu – i krene u nepoznato. Vratila se u Keniju s ciljem da pronađe tog muškarca. Tražila ga je puna tri mjeseca, lutajući po zemlji, često iscrpljena i obeshrabrena, ali je na kraju uspjela da ga pronađe. Taj trenutak opisala je kao smiraj – dovoljno joj je bilo samo da sjedi pored njega, tiho, i bude prisutna.
Započela je život s njim u njegovom selu. Njen partner, Lketinga Leparmoriyo, bio je ratnik iz Masai plemena, i njihova svakodnevnica nije bila ni nalik romantičnim predstavama koje su je možda na početku vodile. Umjesto bajke, susrela se s teškom realnošću: nedostatkom osnovnih uslova za život, stalnom borbom s bolestima, drugačijim poimanjem ženskog položaja, i kulturnim razlikama koje su je ponekad ostavljale zbunjenom i usamljenošću. Ipak, ostala je uz njega, i rodila im je kćerku koju su nazvali Napirai.
Iako su neki trenuci donosili bliskost, njihova intimna veza nikada nije bila duboka. U početku ga je pokušavala naučiti drugačijem pristupu bliskosti, ali je s vremenom naišla na zid nerazumijevanja i ljubomore. Lketinga je postao sumnjičav, često je optuživao za nevjerstvo, a njegovo ponašanje se pogoršavalo pod uticajem lokalne biljke smirne, poznate po psihotropnim svojstvima. Počeo je pokazivati i nasilne tendencije, što je Korin dovelo do ivice izdržljivosti.
- Godine 1990., nakon četiri godine života u selu, Korin je pod izgovorom odmora u Švajcarskoj napustila Keniju, povevši kćerku sa sobom. Nikada se više nije vratila da živi tamo, ali se jeste vratila da pogleda unazad. Petnaest godina kasnije, ponovo je kročila u Barsaloi, selo svog bivšeg muža, povodom snimanja filma zasnovanog na njenoj knjizi. Taj susret bio je simbolično zatvaranje jednog poglavlja života koje je bilo obilježeno ljubavlju, razočaranjem i sazrijevanjem.
Nakon povratka u Švajcarsku, Korin je svoj život posvetila pisanju i javnim nastupima na kojima je dijelila svoju životnu priču. Osim knjige “Bela Masajka”, objavila je i nastavke: “Povratak iz Afrike”, “Ponovo u Africi” i “Moja afrička ljubav”, u kojima je dalje istraživala svoje emocije, susrete sa prošlošću i refleksije o svom životu. Njene knjige su prevedene na više od dvadeset jezika, a publika širom svijeta se identifikovala s njenom pričom o ženi koja je, prateći srce, izašla iz zone komfora i suočila se s posljedicama svojih izbora.
Njena kćerka Napirai odrasla je u Švajcarskoj, ali je u odrasloj dobi pokazala interesovanje za svoje afričko porijeklo. Posjetila je očevu porodicu i selo, u želji da upozna dio sebe koji je do tada bio samo dio priče. Iako Korin više nije imala romantične odnose, nikada nije pokazala žaljenje. Govorila je da sve kroz šta je prošla ne bi mijenjala, jer je upravo iz te avanture dobila ono što joj je najvrednije – kćerku i životnu mudrost.
Njena priča ostaje primjer koliko su putevi srca često nerazumljivi, ali istovremeno bogati lekcijama koje oblikuju identitet. Korin Hofman nije tražila savršenstvo – tražila je autentičnost, i u toj potrazi ostavila neizbrisiv trag u životima mnogih koji su pročitali njene riječi ili pogledali film koji je iz nje proistekao.
