Životna priča Aleksandre Mihajlović nalikuje zanosnoj filmskoj priči. Razdor između njenih roditelja bio je rezultat njihovih vjerskih razlika. Njen otac, poreklom iz ugledne srebreničke porodice Selmanagić, bio je muslimanske veroispovesti, dok je majka Jelena pripadala pravoslavnoj porodici Blažić iz Bratunca.
Čim je Aleksandra ušla u sferu egzistencije, već su bili uspostavljeni parametri koji su njezinu majku natjerali da odmah nakon poroda ode i povjeri je na brigu Zvečanskoj, kako im je obitelj naložila. Unatoč tome, njezino izvanredno putovanje svjedočanstvo je nepokolebljive snage majčine ljubavi. Nakon mukotrpne borbe, majka ju je zagrlila posljednji put. Aleksandrin život zamršen je mozaik ukrašen nesvakidašnjim pričama koje su poslužile kao izvor inspiracije za njezina književna nastojanja.
-
Profesorica Aleksandra Mihajlović trenutno je poznata po svom poznavanju srpskog jezika i talentu spisateljice. Njezina se životna priča odvija poput očaravajućeg scenarija, iako je važno priznati da se njezino rođenje nije dogodilo u zajednici punoj ljubavi koja ju je dočekala raširenih ruku. Ipak, neizmjerno sam ponosan na svoje raznoliko nasljeđe. Kao profesor u pančevačkoj Gimnaziji, imam sreću da sam uronjen u multikulturalno okruženje koje je pravo blago. Tapiserije različitih vjera i nacionalnosti koje me okružuju stalni su izvor oduševljenja. Nažalost, utjecaj i majčine i očeve obitelji bio je značajan.
Kad je riječ o odabiru prikladnih partnera za svoju djecu, bilo je vidljivo da se drže svojih zastarjelih običaja. Zanimljivo je da neke kulture još uvijek održavaju ovu tradiciju. Međutim, moji roditelji nisu bili zabrinuti za društvene norme, kako moja majka priča: Oba moja roditelja su iz različitih gradova, Srebrenice i Bratunca. Nijedna strana obitelji nije bila voljna prihvatiti ovu zajednicu. Iako sam mlada i nezaposlena, moja majka je napravila težak izbor da me ostavi u Zvečanskoj.
Otac ju je pratio u Beograd, gdje je živjela kod tetke. To je označilo početak našeg zajedničkog putovanja. Na kraju je moja majka dobila posao u vodovodu u Pančevu. Iznajmila je malu sobu i vratila me iz Zvečanske, gdje je počela naša zajednička avantura. Tijekom tih izazovnih vremena moja je teta odigrala ključnu ulogu u pomaganju da ponovno uspostavimo stabilnost. Čini se da u svakoj nevolji uvijek postoji suosjećajna osoba koja vam priskoči u pomoć. Iako su to bili teški trenuci, otpornost i odlučnost moje majke poslužile su kao vrijedna lekcija samohranim majkama.
Ona je svojim primjerom pokazala važnost otpornosti pred izazovima, ističući nužnost unutarnje snage. Ne mogu izraziti dovoljno zahvalnosti za jedan poseban aspekt, kao što sam već više puta naglasio: moja se majka dosljedno suzdržavala od bilo kakve negativne primjedbe o mom ocu ili njegovoj obitelji.
Čak i kad sam je pitao o njezinoj odluci da ostane neudana, odgovorila bi izjavom da bi, da je naišla na superiornog partnera, nesumnjivo krenula u drugi brak. Međutim, ta se okolnost nije obistinila.Prema njezinim riječima, ta ju je sretna okolnost spriječila da gaji osjećaje ljutnje tijekom odrastanja. Osvrćući se na svoje tinejdžerske godine sa 16 godina, samouvjereno tvrdi da je posjedovala iznimnu količinu zrelosti i odlučnosti.
Misao o susretu s ocem zaokupljala mi je um dosta vremena prije ovog trenutka. Iako mi je majka dala obećanje, okolnosti izvan njezine kontrole spriječile su je da to ispuni. Ipak, vlastita tvrdoglavost, osobina koja roditeljima ponekad zna predstavljati izazov, dovela me do odluke da ga osobno posjetim. Taj je izbor izazvao vrtlog emocija u majčinoj obitelji, posebice kod moje majke. Vjerujem da je njezin strah proizašao iz činjenice da je posvetila brojne godine i toliko toga uložila u naše živote.
- No, usprkos otporu s kojim sam se suočavao, ostao sam odlučan u svojoj odlučnosti da odem u Sarajevo, pa makar to značilo i pješice. Krenuvši od Pančeva, uspio sam doći do Beograda, gdje sam potražio utočište kod strica. Nakon što sam mu se povjerio o svojim težnjama, prepoznao je goruću strast u meni. Osiguravajući moju sigurnost tijekom puta u Sarajevo, organizirao je prijevoz u vidu automobila i vozača, u pratnji svoje tetke. Izbjegnuta je čista apsurdnost da krenem na put u Sarajevo, prisjetila se, a sjećanje joj se pomaknulo na trenutak kada se ponovno susrela s ocem. Kad sam ušao u njegov ured, otkrio sam ga kako sjedi za velikim konferencijskim stolom.
Prišao sam mu i produžio svoj uvod, na što je on odgovorio zadivljujućom izjavom: “Bio si u mojim snovima.” I tako je započela zadivljujuća razmjena koja je trajala cijeli dan. Iako sam čeznuo za drugačijim rezultatom i dubljom vezom, razgovor je završio pozitivno, prepun osjećaja i obveza. Obećali smo da ćemo se redovito sastajati i održavati komunikaciju. Oduvijek kao vječni optimist, držao sam se uvjerenja da će se to očitovati. Kad sam izgovorio riječ “Čarolija”, moje uvjerenje u čuda ostalo je nepokolebljivo. Uistinu, čudo je bilo ono čemu sam se nadao.
Nažalost, moje su se nade raspršile kad se stvarnost nije uskladila s mojim očekivanjima. Taj jedinstveni susret s ocem, jedini primjer našeg susreta, dogodio se tijekom moje šesnaeste godine, neizbrisivo sjećanje zauvijek utisnuto u Aleksandrin um. Naposljetku je otkrila da joj je rođendan 7. siječnja, a njemu 25. prosinca. Ona čvrsto podržava uvjerenje da pojedinci koji posjeduju istinsku vjeru utjelovljuju vrline ljubavi, oprosta i nade. Temeljna tema koju prenosi ovo književno djelo je da, bez obzira na našu nacionalnost, ten ili naslijeđena vjerska uvjerenja, svim srcem moramo prigrliti načela vjere, oprosta i optimizma.
