Uspomene i djela doktora Miodraga Lazića i dalje će trajati, iako je tragično preminuo 14. travnja 2020. godine od posljedica zaraze koronavirusom. On je jedna velika ljudska enciklopedija, a u svojoj jako dugoj karijeri imao je jako puno iskustava sa svojim pacijentima. Bilo je tu i poznatih osoba, a definitivno najpoznatiji je bio pokojni srspki premijer, Zoran Đinđić.
Primarni izvor podataka o njegovu životu je publikacija pod naslovom “Dnevnik ratnog kirurga” u kojoj iskreno prepričava svoja iskustva nastojeći rasteretiti svoju savjest. “Dnevnik ratnog kirurga” je i filmsko i književno djelo, adaptirano prema knjizi dr. Lazića, koji je nesebično putovao iz Srbije kako bi pomogao svojim sunarodnjacima usred sukoba u Bosni.
Ostavivši iza sebe lagodan život liječnika i kirurga u Nišu 1991. godine, neustrašivo se borio za živote nebrojenih ranjenika, među kojima su bili muškarci, žene i djeca, izdržavajući česte susrete s granatiranjem naredne četiri godine.
Tijekom ovog konkretnog sukoba, obitelji su koegzistirale uz borce, bez slučajeva dezerterstva jer su borci ostali na bojišnici. Najrazorniji rat koji se dogodio bio je sukob između Srba i Muslimana, dviju skupina koje dijele isto podrijetlo, karakteristike i gaje duboko neprijateljstvo jedna prema drugoj. To je rezultiralo teškim i nasilnim borbama koje su ostavile trajne posljedice. U svom osobnom dnevniku pomno je dokumentirao imena, godine, lokacije i događaje, osiguravajući da budući čitatelji shvate sumornu stvarnost rata. Žrtve nisu uključivale samo djecu, već i obične pojedince koji su vodili normalan život – poljoprivrednike, seljane i obične ljude.
U početku, moj primarni poticaj za dokumentiranje osobnog izvještaja o ratu bio je da se rasteretim, ali je to preraslo u sekundarni motiv: zabilježiti istinu o događajima kao oporuku, kao sjećanje na jedno okrutno doba. Po dolasku u Bosnu, uputio se na Pale. Kad je stigao tamo, okupio je tim i uspješno smanjio stopu smrtnosti s 80 posto na samo četiri posto osiguravajući da svi ranjeni pojedinci stignu u bolnicu unutar maksimalnog vremenskog okvira od trideset minuta. Prije ove intervencije, pacijentima je obično trebalo otprilike četiri sata da stignu u medicinsku ustanovu.
Dok sam se iz Niša spuštao u sarajevsku kotlinu, činilo mi se kao da prolazim dubinama Danteovog pakla, ulazim u carstvo potpuno odvojeno od uobičajene stvarnosti života i svijeta, slikovito je ispričao.
U očajničkom pokušaju da spasi mladu Slađu, čije su oči bile plave kao nebo, iscrpio je sve moguće mjere. Slika mlade Slađe, stare samo 14 godina, prodornih plavih očiju i natečenog trbuha od prostrijelne rane u zdjelici, ostala mu je živa u sjećanju dok je procjenjivao više od četiri litre krvi u njezinom abdomenu.
Pokraj kreveta stajao je njezin otac, a suze su mu tekle niz lice dok se saginjao da poljubi moje krvave cipele u očajničkom pokušaju da spasi svoje dijete. Mlaz krvi šiknuo je iz njezina želuca, a ja sam brzo locirao presječenu arteriju. Hitno smo je prevezli na odjel intenzivne njege, ali Slađa je ostala bez svijesti. Liječnik, poznat po svojoj stručnosti, bolno je prepričao poražavajuću vijest njezinim roditeljima. Muka u njihovim očima bila je opipljiva, mješavina šoka, očaja i iznenadnog pada na koljena, popraćenog vriskom od srca.
Prema njegovoj izjavi, osoba koja ju je ustrijelila ne samo da je svjedočila prisutnosti djeteta, već je spomenula i dubok utjecaj njezinih očiju. U sjećanju liječnika živo je sjećanje na dječaka starog oko sedam-osam godina koji je tragično stradao dok se igrao u šljiviku. Ovaj incident dogodio se s još jednim dječakom koji je pomagao ocu pri istovaranju kamiona, ali ga je pogodila granata.
Dokumentarni film donosi i dirljive priče ratom pogođene djece koja su, srećom, uspjela preživjeti, a mnogi od njih svoje živote zahvaljuju upravo trudu doktora Lazića.
Tragično, majka i sin umrli su rame uz rame.
Živo mi je sjećanje urezano u sjećanje na dječaka po imenu Peđa i njegovu majku. Nevini su se igrali vani kada se dogodila tragedija i pogodila ih je granata. Priskočili smo im u pomoć, operirali smo ih dok su ležali jedan kraj drugoga, bez svijesti. Bio je to srcedrapajući trenutak kada je dječakov život izmakao, a još potresniji kada je njegova majka, koja je bila u nesvijesti, odjednom okrenula glavu prema svom sinu. Pogledala ga je na trenutak prije nego što mu se pridružila u smrti. Težina tog sjećanja još uvijek postoji.
Ovo je priča o suputniku čije je srce ponovno probuđeno njihovim dodirom.
Liječnik je ispričao nevjerojatnu priču o svom preminulom prijatelju koji je stigao kraj njega, beživotan. Liječnik je bez oklijevanja brzo izveo ručnu masažu nepomičnog srca, vraćajući ga u život za samo nekoliko minuta. Zapanjujuće, nakon dva sata, nekoć beživotna osoba se probudila i započela razgovor. U drugoj priči, liječnik je detaljno opisao mučne muke mladog Crnogorca po imenu Zdravko, koji je patio od nekontroliranog krvarenja ispod prsa. U očajničkom pokušaju da mu spasi život, liječnik je pribjegao amputaciji mladićeve ruke skalpelom, naposljetku otkrivši puknuću krvne žile. Za divno čudo, mladić je prkosio izgledima i preživio.
Nakon što je zadobio ozljedu gležnja, liječnik je morao na operaciju i morao je nositi gips. Iznenađujuće, već sljedećeg dana počela je srpska ofanziva na Sarajevo. Unatoč ozljedi, proveo je tri dana u teretani s gipsom.
“Morao sam obaviti operaciju”, objasnio je dok je dva i pol mjeseca nastavio raditi s gipsom na potkoljenici, naslonjenoj na stolac. Unatoč neugodnosti savijene noge, ustrajao je u svojim dužnostima.
U razdoblju od četiri godine uspio je uhvatiti samo kratke trenutke sna, koji nisu trajali više od 10 do 15 minuta. Ovi ukradeni trenuci dogodili su se dok je stajao na stolici, usred neprestanog toka pacijenata koji su primani i otpuštani.
Na području bivše Jugoslavije dočekao je završetak rata.
