U današnjem članku želim se osvrnuti na jedan poseban predmet iz prošlosti koji mnogima budi nostalgiju, dok ga mlađe generacije često niti ne prepoznaju. Pisati o ovakvim stvarima podsjeća me koliko su jednostavni alati nekada pravili razliku i koliko su ostali dio lijepih uspomena onih koji su odrastali uz prirodu i logorske vatre.
Postoje određene naprave koje su nekada bile sastavni dio svakodnevnog života, a danas su gotovo nestale iz modernih kuhinja i kamperskih torbi. Međutim, zaborav ne znači da je njihova vrijednost nestala.
Naprotiv, neki od tih predmeta ostali su jednako korisni i praktični kao nekada, naročito kada se koriste na otvorenom, gdje tehnologija i moderna oprema često ne mogu sasvim nadomjestiti jednostavnost starinskog pristupa.
Jedan od takvih alata je i staromodna preša za sendviče na logorskoj vatri. Sama pomisao na nju može probuditi živopisne slike djetinjstva kod svakoga ko je barem jednu noć proveo uz vatru, gledajući kako iskre plešu prema nebu dok se u zraku širi miris drveta koje gori. Mnogi koji su odrasli u kamperskim porodicama odmah će se sjetiti ove jednostavne, ali genijalne naprave, dok će oni nešto mlađi možda po prvi put čuti za nju.
- Ovaj mali uređaj često je izrađen od lijevanog željeza, čvrstog i gotovo neuništivog materijala. Datira još iz ranih 1900-ih godina, kada je kampiranje bilo jednostavnije, a ljudi su oslanjali na praktične, ručne alate. Preša se sastojala od dvije metalne ploče u obliku školjke, s dugom drškom koja je omogućavala da se alat drži iznad vrućih ugljenova bez prevelike blizine vatri. Princip je bio nevjerovatno jednostavan: u nju bi se stavio sendvič — najčešće hljeb, sir i još neki sastojak — zatvorila bi se, a zatim držala nad vatrom dok se sve ne bi savršeno spojilo.
Rezultat je bio čudo za sebe: prepečeni sendvič, hrskav izvana, zatvoren tako da nadjev ostane unutra, a iznutra topao, mekan i često ljepljiv. Takav sendvič bio je nešto između obroka i male radosti, pogotovo kada je pripremljen u prirodi, među prijateljima ili porodicom.
U mojoj porodici, ova preša je bila obavezni dio svakog odlaska na kampiranje. Nosili smo je kao da se radi o najvažnijem komadu opreme, iako je bila jednostavna, teška i izrađena od čistog željeza. Ali njezina vrijednost nije bila u težini, nego u uspomenama koje je stvarala. Pravili smo sve vrste sendviča: od onih klasičnih s rastopljenim sirom, do onih s rajčicom, pa čak i slatkih verzija. Nekad bismo u prešu stavili krišku hljeba i žlicu pekmeza ili voćnog nadjeva. Kada bi se sve rastopilo, dobili bismo desert koji je bio jednostavan, ali toliko ukusan da ga nikakav moderni aparat ne može u potpunosti replicirati.
- Na kraju, kako je vrijeme prolazilo, domaćinstva su dobila električne aparate za sendviče. Posebno nakon Drugog svjetskog rata, ljudi su počeli birati praktičnija rješenja — brza, lagana, električna. Kuhinje su se modernizirale, a sve što je zahtijevalo malo više truda polako je izlazilo iz svakodnevne upotrebe. Tako je i skromna preša za sendviče uz vatru postala predmet na koji su samo rijetki obraćali pažnju.
Ipak, iako je nestala iz mnogih domova, nikada nije u potpunosti iščezla. Danas je i dalje koriste ljubitelji kampiranja, entuzijasti tradicionalnog kuhanja i svi oni koji smatraju da hrana pripremljena na vatri ima poseban ukus. Zanimljivo je da se ove preše i dalje proizvode, često u istom obliku kao prije stotinu godina, jer za njih jednostavno ne postoji modernija verzija koja bi pružila jednako iskustvo.
Ako nikada niste probali pripremiti sendvič u jednoj od ovih starinskih preša, sljedeći odlazak u prirodu mogao bi biti idealna prilika. Možda ćete otkriti da se iza ove skromne naprave krije ne samo način pripreme hrane, nego i trenutak povezanosti — s prirodom, sa starim vremenima, pa čak i s ljudima s kojima dijelite vatru. Možda ćete se, baš kao i mnogi prije vas, jednostavno ponovo zaljubiti u bezvremenski način kuhanja koji spaja jednostavnost i toplinu
