Ova priča nam dolazi iz Bosne,život jedne djevojčice koji nije bio nimalo lak. U nastavku članka vam donosimo jednu inspirativnu životnu priču.
Rođena između dva identiteta i u svijetu punom razlika, Aleksandra Mihajlović je primjer kako se iz tuge, razdora i bola može izrasti u simbol pomirenja, razumijevanja i snage. Njena životna priča počinje u srcu Bosne i Hercegovine, u porodici u kojoj su se spojile dvije vjere i dvije tradicije. Otac joj je bio musliman iz Srebrenice, a majka pravoslavka iz Bratunca, kćerka pravoslavnog sveštenika. Njihova ljubav, iako snažna, nije izdržala pritiske sredine i okoline. Razveli su se prije Aleksandrinog rođenja, što je odmah postavilo temelj njenom životu u raskoraku – između svjetova koji su, nažalost, često podijeljeni.
Majka, ostavljena sama i bez podrške, nije imala izbora nego da Aleksandru smjesti u Zvečansku, dom za nezbrinutu djecu. Iako odvojene, njihova veza nikada nije prekinuta. Uz pomoć svoje sestre, Aleksandrina majka je pronašla posao i mjesto za život, te je ubrzo došla po kćerku i odvela je kući. Ta rana borba, osjećaj napuštenosti, ali i ponovne povezanosti s majkom, duboko je oblikovala Aleksandrin karakter i usađene vrijednosti. Iz takve prošlosti rodila se njena empatija, otpornost i duhovna snaga, koja će kasnije postati osnova njenog rada i stvaralaštva.
Danas, Aleksandra je profesorica srpskog jezika i književnosti, majka, baka, supruga, ali i književnica sa pet objavljenih knjiga: tri romana, zbirkom poezije i jednom knjigom za djecu. Trenutno radi na opsežnoj enciklopediji posvećenoj srednjovjekovnim srpskim vladarima, pokazujući da njena posvećenost obrazovanju i kulturi nije samo profesionalna, već i lična misija.
Još kao tinejdžerka, nosila je težinu očevog odsustva. U sebi je osjećala potrebu da ga pronađe, da popuni prazninu koja je u njoj ostala. Sa šesnaest godina započela je svoju ličnu potragu za ocem. Putovala je pješice od Pančeva do Beograda, pa zatim dalje do Sarajeva, odlučna da ga pronađe. Susret se dogodio i bio je kratak, ali snažno emotivan. Razgovarali su, izrekli želju da ostanu u kontaktu, ali to se nikada nije dogodilo. Godinama kasnije, 2011. godine, Aleksandra je posljednji put vidjela oca. Poslala mu je pismo u kojem je izrazila želju za oproštajem, povezivanjem i iskrenošću, ali odgovora nikada nije bilo. Nije znala da će to biti posljednja prilika za pomirenje.
Svoju unutrašnju borbu pretočila je u roman “Zapričavanje”, koji počinje upravo tim neodgovorenim pismom. Knjiga je postala njen način da procesuira tugu, ali i da pronađe unutrašnje iscjeljenje. Nije imala priliku da uspostavi vezu sa polusestrama iz očeve porodice, ali unatoč tome, vjeruje u čuda i snagu nade. Duboko vjeruje u Boga i ističe da vjera ima ključnu ulogu u njenom životu. Kako sama kaže: “Ja sam veliki vjernik, vjerujem u čuda.”
Uprkos svemu kroz šta je prošla, Aleksandra nije dozvolila da je rane obeshrabre. Naprotiv, one su postale izvor njene snage. Njena priča podsjeća da je ljubav, čak i kada je neuzvraćena, moćna sila. Da je oproštaj moguć, čak i kada ne stigne s druge strane. I da je snaga duha veća od svake prepreke koju život može postaviti pred nas.
Ona je svjedok da iz razdvojenosti može izrasti cjelina, da iz podijeljenog porijekla može nastati bogatstvo identiteta, i da istina – koliko god bolna bila – oslobađa. Njena književnost nije bijeg od stvarnosti, već odraz njenog stvarnog života. Pišući o svojim iskustvima, Aleksandra ne samo da liječi sebe, već i inspiriše druge.
Njena priča danas živi među čitateljima, ali i kao dokaz da nijedno porijeklo nije prokletstvo, već potencijal. U svijetu prepunom razlika i netrpeljivosti, Aleksandra Mihajlović stoji kao živi simbol pomirenja, snage i nade, podsjećajući nas da se iz najdublje boli može roditi najdublje razumijevanje.
