Toma Zdravković, poznati glazbenik, osmislio je i izveo zbirku duboko dirljivih pjesama koje su izdržale test vremena. Dok njegovi hitovi često odaju počast raznim ženama, postoji jedna posebna skladba koju je izveo uživo samo jednom prilikom, a da je nikada više ne ponovi. Ovu iskrenu melodiju posvetio je svojoj prvoj ljubavi, Slavici Popadić, koja je tragično podlegla bolesti u nježnoj dobi. Unutar stihova ove pjesme, pjevač je izlio svoju bol u srcu, ostavivši trajan utjecaj koji i danas odjekuje među slušateljima.
Putevi su im se ukrstili u Tuzli, gradu u kojem je Toma pola desetljeća izvodio svoje melodične melodije u hotelu “Bristol”. U to vrijeme Toma je još uvijek bio relativno opskuran pjevač, au tom je razdoblju susreo Slavicu, vitku plavušu zanosnih tamnoplavih očiju s prizvukom melankolije. Za Tomu je ovaj susret bio samo ispunjena želja jer se prvi put duboko i strastveno zaljubio u nju. Međutim, njihova je veza bila daleko od glatke plovidbe, pokvarena nesporazumima i nesuglasicama koje su dovele do žestokih rasprava i kasnijih prekida. Unatoč intenzivnim emocijama jedno prema drugome, Toma i Slavica oscilirali su između trenutaka blaženog sklada i stalnih svađa.
S čvrstim uvjerenjem Toma je zamišljao budućnost uz Slavicu, vjerujući da je ona ta koja će s njim hodati niz oltar. Međutim, sudbina je imala drugačije namjere.
Do konačnog razlaza došlo je u Beogradu kada je Toma otputovao na probu, s namjerom da osigura posao u kafe-baru “Terazije” u Bezistanu.
Za to vrijeme proživio sam ogromnu tjeskobu kada sam se našao u prisustvu najtalentovanijih muzičara u caffe-baru u Bezistanu. Da stvar bude gora, na probu su iznenada došli i poznati nogometaši Dragoslav Šekularac i Zoran Miladinović. Te su me istaknute ličnosti ismijavale dok sam nastupao. Bez mog znanja, Slavica je sjedila sa Zoranom i prijateljski razgovarala. Tek kad sam im prišao, shvatio sam da nešto nije u redu. Pred svima je najavila da mora posjetiti neke prijatelje. Nisam imao izbora nego pristati. Utučen i opterećen vratio sam se u praznu sobu hotela “Balkan”. Slavica se pojavila tek iza ponoći, kako je Toma kasnije ispričao u jednom intervjuu. Iako se dugo nije čuo sa Slavicom, iako je znao da je u Sarajevu, Toma je nastavio pjevati po kafanama. No, sve se promijenilo jednog ljetnog dana 1963. godine kada mu je na nastupu na Crnogorskom primorju stigao telegram.
Nakon dana provedenog na plaži, spontano sam posjetio recepciju. Na moje iznenađenje, uručili su mi telegram, oblik komunikacije koji je godinama bio odsutan iz mog života. Činilo se da je nemoguće da itko zna gdje sam, čak ni moji poznanici iz Pečenjevca, malog sela kraj Leskovca. Udaljivši se od njih, lutao sam od jednog do drugog bara diljem zemlje. Kad sam otvorio telegram, srce mi je poskočilo. Prenijela mi je hitnu poruku da hitno posjetim liječnika u bolnici u Sarajevu. Pošiljatelj, liječnik, otkrio mi je da je Slavica, meni draga osoba, teško bolesna i želi me vidjeti. Vijest me duboko šokirala, kako je kasnije ispričao pjevač u članku koji je objavio Istorijski zabavnik.
Toma je bez oklijevanja brzo skupio svoje stvari i krenuo na put u Sarajevo. Prizor djevojke koju je obožavao kako leži u bolničkom krevetu bio mu je gotovo neprepoznatljiv – krhka i mršava, skinula je više od 30 kilograma. Unatoč žudnji da ostane uz nju, ugovorne obveze i zaruke spriječile su ga u tome.
Nedugo nakon njihova povratka stigao je poražavajući telegram s potresnom viješću o Slavičinoj smrti.
Događaji koji su uslijedili odvijali su se u skladu s onim što je prikazano u seriji. Obuzet bolom, Toma je pribjegao svojoj prokušanoj metodi – pisao joj je iskrenu poeziju. Kroz taj proces nastala je prekrasna melodija “Buketa bijelih ruža”.
Nakon smrti u Sarajevu, njeno posljednje počivalište bilo je u rodnom Travniku. Godinama kasnije, našao sam se kako stojim na njezinom novonastalom grobu, nježno stavljajući buket bijelih ruža na njega. Upravo sam u Travniku imao priliku javno otpjevati pjesmu njoj u čast, pjesmu koja je savršeno odražavala bit našeg zajedničkog postojanja. Taj nastup ostao je jedinstveni trenutak u mojoj karijeri, koji se više nikada neće ponoviti. Suze su mi potekle iz očiju, a cijela publika pridružila se kolektivnom izljevu emocija. Nije to bio samo koncert, već više operno iskustvo, kako će pjevač kasnije opisati. Stihovi pjesme su sljedeći:
Voljena majko, skupi za mene kolekciju čistih bijelih ruža. Zamotajte ove prekrasne cvjetove u mračni crni pokrov, počast mom dragom pokojniku. Čeznem da ih nježno položim na njezin beživotni oblik, da pritisnem usne na njezina hladna, blijeda usta. Oh, zašto si morao tako brzo napustiti ovaj svijet, tako mlad? Moja ljubav prema tebi ostaje čak iu smrti, moje drago dijete. Poput zelenih latica mog dragog cvijeća, moje će postojanje uvenuti bez tvoje ljubavi. Pridružit ću ti se u zagrljaju groba, voljeni moj. Na ovom svečanom mjestu gdje leže dvije mlade majke, tuguju ožalošćene majke. Neka se tlo ebanovine otvori, neka nam se djeca vrate. Još su tako mladi, lica im je zaklonio potamnjeli brežuljak. Otvori crnu zemlju, vrati mi sina.
