U danasnjem ćlanku procitajte jednu emotivnu priću…
Bilo je to subotnje jutro, tiho, tmurno, kao da je cijeli svijet bio u čekanju. Moja kćerka Ela, uvijek svijetla, uvijek nevina, sjedila je pored mene u kafiću na kraju Avenije Maple, pjevajući neku dječju melodiju, ljuljajući noge. Nisam mogao da se oporavim od gubitka. Tuga je postojala u svakom mom udahu, u svakom koraku. Godine su prolazile, ali bol nije nestajala. Možda je svijet nastavio normalno, ali moj je stao na dan kad je Marina nestala.
- Sjećam se kada je bila tu, kad je sve bilo jasno. Sada, svijet je bio samo sjećanje na našu ljubav, a Ela je bila jedino što mi je ostalo. Pokušavao sam da budem prisutan, da budem tata, da je usrećim, ali nisam mogao da pobjegnem od misli na nju. Na Marinu. Moju Marinu. Moju ljubav.
I tada je ona spomenula ženu za šankom. „Tata, vidi, ona izgleda kao mama,“ rekla je. Iako su njene riječi bile nevine, osjetio sam kako su me pogodile kao grom. Moje srce je preskočilo. Pogledao sam ka šanku, a onda su moje oči zasjale – to je bila ona. Nora. Marina. Žena koju sam volio, ženu koju sam mislio da sam zauvijek izgubio. Zastao sam. To nije bilo moguće. Moj um nije mogao da shvati.
- Ela je ponovo ponovila: „Tata, ona je baš kao mama.“ Nije znala. Nije imala pojma. Ali ja sam znao. Bio sam paraliziran, stajao sam u tom trenutku, gledajući ženu koja je bila previše poznata. Bio je to šok. Šok koji nisam mogao da obuzdam.
„Ona je baš kao mama,“ rekla je još jednom. I tada, nije bilo više sumnje. Zatvorio sam oči, pokušao da prikrijem osjećanja, ali srce mi nije dalo mira. Tu je bila. Moja Marina. Stajala je pred mene, ali kao da nije bila ona. Kao da je bila samo sjenka onoga što je bila. Gledao sam je, a ona je samo stajala, gubi se u tom pogledu. Suze su joj bile tu, na rubu, ali nije ih pokazivala. Bila je tiha. Povučena. Možda nije željela priznati da se nešto promijenilo.
- U tom trenutku shvatio sam, da iako ništa nije bilo isto, ona je bila tu. Tuga je bila prisutna, ali sada je postojao osjećaj – osjećaj da nije kraj, da je sve ovo bilo samo poglavlje u nečijem životu koje još nije završeno. Suze su se kotrljale niz moje lice, jer to je bio trenutak kad sam znao da moram da se suočim sa svojim prošlim greškama, s gubitkom, i s činjenicom da ni ona, ni ja nismo pobjegli od tih bolnih sjećanja.
Ela je promatrala sve, tiho, samo je gledala. A onda je sklopila oči. Zamišljena, ali u svom svijetu, osjetila je nešto. Nije znala što, ali je prepoznala. Prepoznala je svoju majku. Nije bila prisutna fizički, ali u njenoj duši, ona je bila tu. Ela je osjetila onu ljubav koju je nekada imala, onu ljubav koja je bila sa njima prije nego što je sve nestalo.
- Iako smo prošli kroz toliko gubitaka, Daniel i Ela su sada stajali, svjesni da možda ne možemo sve popraviti, ali možemo graditi novo. Polomljeni, ali nikada uništeni. Prepoznali smo da, koliko god boli bilo, koliko god da su rane duboke, ljubav nikada ne prestaje biti tu. Možda ništa neće biti kao prije, ali možda, samo možda, postoji nova prilika da krenemo naprijed. Počeo sam shvatati da je život i dalje pred nama. I kao porodica, morali smo da krenemo dalje. Bez obzira na bol, mogli smo, i željeli smo, ponovno postati cijeli.
Iako smo izgubili mnogo, još uvijek smo imali jedan drugog. Nije bilo više traženja odgovora, niti čekanja na neko čudo. Shvatio sam, usprkos svemu, da ljubav može ponovno naći svoj put, čak i u najtamnijim trenucima.
