BONUS TEKST:
Luka je bio dječak s velikim snovima i još većom odlučnošću. Dok su druga djeca njegovih godina sanjala igrice i videe, on je imao nešto drugo na umu – gradnju vlastite kuće. Ne neki karton ili privremeni stan, već prava mala kućica koja je imala sve potrebne prostorije. Znao je da ostvarenje tog sna neće biti kratko putovanje, ali to ga nije spriječilo. Prvi korak bi, naravno, bio najteži — kako prikupiti novac? Luka nije imao bogate roditelje ni sponzore, ali je imao volju. Počeo je raditi povremene poslove u susjedstvu – kositi travnjake, čistiti garaže, odnositi smeće i pomagati starijim osobama u susjedstvu. Štedio je svaki peni koji mu je dolazio, ulagao svaki dolar koji je zaradio; mudro je bio sam svoj gospodar.
Nije trošio na male stvari, već na svaki čavao i svaku dasku i svaki alat koji je značio samo korak bliže onome o čemu je sanjao. U otprilike godinu i pol Lucas je uštedio gotovo 1500 dolara. Dio tog novca (kao i tata mu je pomogao s dijelovima koje nije mogao napraviti) iskoristio je za izgradnju kuće od oko 8 četvornih metara – točnije 3 metra dugačke, 2 metra široke i 3 metra visoke. Bio je skroman, skromnih dimenzija, ali je služio svrsi. Bilo je vrlo otmjeno, s čak malom kuhinjom, dnevnim boravkom i spavaćom sobom. Planirano je i postavljeno tako da je svaki kvadratni metar stvarno iskorišten.
Najveći dio nije toliko u veličini ili praktičnosti koju posjeduje, koliko u činjenici da predstavlja volju djeteta da nešto stvori svojim rukama. Luka bi svaki dan radio na svom projektu bez obzira na vrijeme, bez obzira na umor. Nije mario za podršku ili ohrabrenje – pod svojom vizijom nastavio bi graditi, šarafiti, rezati i sastavljati. Otac je pomagao u ključnim trenucima – kad je trebalo podići krovnu konstrukciju ili spojiti kablove – no većinu posla odradio je Luka sam. U njegovim stisnutim rukama to nije bila igračka, već alat za pretvaranje snova u stvarnost. Kad je konačno završio, njegova je kućica bila pravi prizor. Došli su ga susjedi vidjeti.
Bili su zadivljeni što je dječak mogao napraviti. Neki su se isprva smijali kućici, ali kada su ušli unutra, osjetili njenu toplinu i vidjeli kako je uredna i uredna, ostali su začuđeni i bez riječi. Bilo je mučno vidjeti kako djela govore više od riječi. Kao što je rekao, “Nije stvar u veličini, već u vrijednosti i srcu koje ste uložili u to.” Prijatelji ga smatraju inspiracijom ne samo za djecu, već i za odrasle – dokaz da se može malo imati, a puno željeti. Lukina kuća nije bila samo fizički entitet, već u svom srcu simbol odlučnosti, vizije iz djetinjstva i uvjerenja da je to moguće, bez obzira na to u koliko velik san čovjek dovoljno snažno vjeruje.
