– Vjerujemo da je svako od vas, kada je bio mali, da je maštao da se bar jedan dan nađe na pustom ostrvu. Upravo se to desilo i ovoj ženi, a njena priča je postala viralna u jako kratkom roku na društvenim mrežama….
Na početku romana, dolazak ruskih trgovaca krznom i plemena s Aljaske izaziva sukob s domorodačkim stanovništvom koje živi na otoku. “Otok plavih dupina” crpi svoju inspiraciju iz istinitog prikaza Karane, izvanredne indijanske žene čiji je neobičan život u Sjevernoj Americi razotkriven. Godine 1961. američki pisac Scott O’Dell dokumentirao je ovu zadivljujuću pripovijest, čime je zaslužio cijenjenu medalju Newbery, prestižno priznanje kojim se slavi iznimna književnost namijenjena djeci i mladima.
Početak romana vraća nas u trenutak kada su se ruski trgovci krznom i plemena s Aljaske probili do obala Sjedinjenih Država. Unutar te iste lokacije odvija se napet susret između domorodačkih stanovnika i doseljenika. Narativ poprima dramatičan obrat kada bijeli misionari uskočiše kako bi zaštitili lokalnu zajednicu od štete, ističući sukob između različitih kultura i suprotstavljenih interesa. U slučaju Indijke Karane, ova srceparajuća nevolja pretvara se u nepremostiv izbor kada njezin brat bude napušten na otoku nakon odlaska trgovaca krznom i misionara koji evakuiraju svoje pleme.
Tragično, njezin brat doživljava svoju smrt, ostavljajući Karanu da se sama brine za sebe, suočavajući se sa strašnim kušnjama prirode i stvarajući vlastita sredstva za preživljavanje. Njezina izvanredna odlučnost da sačuva život, osigura sklonište i plovi kroz prostranu divljinu služi kao temelj pripovijesti koja ulijeva strahopoštovanje i gotovo je nadrealna. Roman postaje još zadivljujući s obzirom na njegovu utemeljenost u stvarnim povijesnim zbivanjima iz 19. stoljeća. U blizini kalifornijske obale nalazi se otok San Nicolas, gdje je neidentificirana žena proživjela nevjerojatnih 18 godina samoće.
Ovaj je otok također bio dom plemena Nikoleno, s populacijom od otprilike 10 000 pojedinaca. Tragično, nakon sukoba sa suparničkim plemenom Aljaske, ostala je samo usamljena žena, koja je služila kao dirljiv dokaz postojanja ovog drevnog društva. Obrazloženje njezina izbora da ostane na otoku ostaje zagonetno. Iako je priča romana usredotočena na njezinu hrabru borbu da izdrži i privikne se na okolinu, povjesničari su i dalje podijeljeni oko toga je li njezina odluka da ostane bila namjerna ili sretna posljedica, vjerojatno pod utjecajem lošeg vremena.
Bez obzira na njezinu odluku, Marijina priča postaje poznata unutar njezine zajednice, stvarajući legendu koja je okružuje kao zagonetnu figuru koja dolazi s otoka San Nicolas. Godine 1853. George Nidever, trgovac krznom, uspio je locirati zagonetnu ženu za kojom je tragao dulje vrijeme. Pedantnim istraživanjem otoka i pomnim promatranjem tragova koje je ostavila za sobom, uspješno joj je ušao u trag. U svojim sjećanjima živo ju je zamišljao kako se bavi svojom dnevnom rutinom, vješto izvlačeći krzno sa životinja koje je lovila za prehranu.
Njezin način života besprijekorno je spojio vlastitu genijalnost s resursima koje je pružao prirodni okoliš, što je vidljivo u njezinoj izvanrednoj nastambi izgrađenoj od kitovih kostiju i njezinim snalažljivim priborom za ribolov i lov izrađenim od svih materijala koji su bili lako dostupni. Unatoč tome što je spašena od samotničkog života, njezina se asimilacija u društvo pokazala kao izazovan pothvat. Boreći se s nepoznatim jezikom i običajima, našla se izolirana i ranjiva na bolesti za koje njezin imunološki sustav nije bio spreman.
Tragično, podlegla je dizenteriji samo sedam tjedana nakon otkrića. Juana Maria, kako su je zvali, tragično je umrla. Međutim, njezina priča služi kao dirljiv podsjetnik na zamršeno ispreplitanje različitih kultura i načina života koje se odvijalo kroz stoljeća. Dok su istrage o njezinom životu zaustavljene, a enigma oko nje i dalje neriješena, nesalomljivi duh ove Indijanke koja je uspjela preživjeti na otoku San Nicolas ostavlja vječni trag u analima povijesti, književnosti i ljudske mašte.
