– U nastavku našeg današnjega člaanka, donosimo vam jednu jako mističnu priču. Naime, govorićemo o procesu umiranja kojeg niko ne voli, i jako je rijetka tema u medijima. Međutim, kako se ulazi u godine, onda se sve češće i češće pominje ta tema….
U svakodnevnim raspravama uobičajeno je čuti kako pojedinci izražavaju svoju tugu zbog gubitka nekoga koga su smatrali dobrom osobom, često popraćenu pitanjem zašto je baš ta osoba morala umrijeti. Unatoč tome, ključno je razmotriti način smrti osobe, jer okolnosti koje okružuju našu smrt mogu uvelike utjecati na našu percepciju smrti i njezinog značaja. U određenom smislu, život i smrt su isprepleteni. Tijekom razgovora s umjetnicima, kipar je rekao da bi smrt predstavio kao Krista, ali ne u obliku razapetog lika, već kao onoga koji je uskrsnuo. Život se ne može opisati bez smrti, niti smrt može postojati bez života.
Kao prirodna pojava, smrt stoji u suprotnosti s prikazom vječnog života, koji su mnogi autori pokušavali ilustrirati, a često može izazvati strah. Pomisao na beskrajni ciklus zemaljskih iskustava, zastoj u rastu ili vječno stanje može biti izazovna i uznemirujuća. Smrt se može shvatiti i kao predah i kao nagrada, a ne isključivo kao negativna pojava. Nenormalnim se smatra samo kada neočekivano stigne, dok je jedinka još uvijek napredna i puna snage. Postoje izvještaji o ruskim seljacima koji bi se, nakon što bi postali nesposobni za rad u polju i osjećali se kao teret za svoju obitelj, očistili, obukli svježu odjeću, prekrižili se pred ikonom, legli i mirno umrli , bez vidljivih tegoba.
Njihov odlazak bio je prirodan događaj, bez borbe, jer su shvatili da život ima dublje značenje. Ponekad pojedinci imaju mogućnost odabrati trenutak smrti. Sjećam se vojnika koji se borio s rakom koji je bezbrižno primijetio da je preživio tri rata i da sada ne osjeća strah od smrti. Kad su ga liječnici obavijestili da mu preostaje još samo godinu dana života, priznao je neizbježnost svog kraja i preminuo samo nekoliko dana kasnije, bez jasnog fiziološkog uzroka.
Činilo se kao da je donio svjesnu odluku da će umrijeti, ilustrirajući da su predviđanja o smrti valjana i da ih osoba doista može ostvariti ako to uistinu želi. Dan smrti, baš kao i dan rođenja, nije slučajan. Podaci pokazuju da postoje slučajevi u kojima se datumi rođenja i smrti podudaraju za određene pojedince. Na primjer, djed bi mogao umrijeti mjesec dana nakon rođenja unuka ili bi baka mogla umrijeti na isti dan kada je rođeno njeno unuče. Drugi aspekt koji treba istražiti je klinička smrt.
Dok sam radila kao psihoterapeut na Onkološkom institutu, razgovarala sam s mladom ženom koja je tijekom kirurškog zahvata doživjela kliničku smrt. U trenutku kad joj je srce prestalo kucati, osjetila je odvojenost svoje duše od svog fizičkog oblika i svjedočila doktorima kako lebde nad njezinim tijelom. Unatoč vjerovanju da je preminula, njezina zabrinutost što se neće oprostiti od svoje obitelji privukla je njezinu dušu natrag u tijelo, nagnavši njezino srce da nastavi kucati. Ova pripovijest ilustrira da dok psiha može ostati tijekom kliničke smrti, duša možda neće.
Pojedinci imaju različite želje u vezi s preferiranim načinom prolaska. Dok oni koji pokazuju shizofrene osobine često žele da njihova smrt bude skrivena od drugih, epileptoidi izražavaju želju da preuzmu aktivnu ulogu u vlastitoj smrti. Cikloidi, koji podsjećaju na Sancha Panzu, najradije umiru u društvu članova obitelji. U međuvremenu, oni ispunjeni tjeskobom ili neizvjesnošću brinu se o tome kako će izgledati u smrti. Neki svoje posljednje trenutke zamišljaju u zoru, na plaži ili usred planinskog krajolika.
Međutim, jedan je redovnik jednom podijelio misao koja je ostavila dubok utjecaj na mene: “Nisam usredotočen na okolnosti svoje smrti ili prisutnost drugih oko mene. Ono što je uistinu važno jest preminuti tijekom molitve, izražavajući zahvalnost Bogu za dar života i mogućnost svjedočenja ljepote Njegovog stvaranja. Sudjelovanje u raspravama s pacijentima o smrti dovelo me do spoznaje da otkrivanje onoga što se događa nakon smrti nije naša odgovornost.
Umjesto toga, naša je obveza živjeti svoj život punim plućima. Postoji trenutak za život i trenutak za umiranje, i trebali bismo cijeniti vrijeme provedeno u životu. Kako bismo bili sigurni da nas pamte, trebali bismo njegovati djecu i njegovati snažne obiteljske veze. Oni kojima je stalo do nas i koji su upoznati s našim životima nastavit će naše sjećanje i dijeliti priče o nama, čak i u našoj odsutnosti.
