– U današnje vrijeme mlađe osobe i ne gledaju toliko ko je kakve vjere. Jednostavno, zaljube se, vjenčaju se i to je to. Međutim u manjim sredinama se i dalje poštuje nacionalnost i vjera. Slijedi i jedna priča iz 90 godina prošloga vijeka….
Godine 1981. obitelj Škorak dobiva stan u Sarajevu, ne sluteći da će nakon 11 godina biti prisiljeni pobjeći, ostavljajući za sobom ne samo svoj dom, već i drage uspomene i život koji su tamo stvorili. Njihov jedini prioritet bilo je jedinstvo njihove obitelji. Godine 1981. Srpkinja Olivera i Hrvat iz Zagorja Josip započeli su svoj bračni put u Sarajevu. U doba socijalizma i bivše Jugoslavije uspostavili su zajednički život, vođeni unaprijed zadanim slijedom događaja – školovanje, služenje vojnog roka (za muškarce), zaposlenje, zasnivanje obitelji, podizanje djece, mirovina i neizbježan zaključak koji čeka mi svi.
Olivera je radila kao medicinska sestra, a Josip je bio predavač u srednjoj vojnoj školi u Rajlovcu. Godine 1992. njihovu mirnu i obiteljsku egzistenciju iznenada je narušio početak rata, opterećujući ih brigom o dvoje djece, desetogodišnjem dječaku i sedmogodišnjoj djevojčici. U prvim mjesecima 1991. u Bosni su se pojavile napetosti. No, jasno se sjećam da u to vrijeme moji susjedi, koji su bili raznih vjera i nacionalnosti, i ja nismo to doživljavali ozbiljno.
Dijelili smo iskrenu ljubav i nikada nismo mogli zamisliti do koje mjere će situacija eskalirati. Naši najbliži i poznanici iz Srbije pomogli su mom suprugu da se zaposli u JNA i preseli u Beograd. Na tu odluku utjecali su naši kumovi i prijatelji, koji su nas strogo savjetovali da krenemo što prije, jer su predviđali skori građanski rat. Olivera, u intervjuu za “Žena.rs”, deli ovu priču.
- Po početku sukoba u Bosni i Hercegovini 1. ožujka 1992. godine, Škorakovi su utjehu pronašli u činjenici da njihov stan u Sarajevu čuva brižna susjeda. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, njihov susjed je prekinuo svaku komunikaciju, ostavljajući ih u stanju neizvjesnosti. Nije im trebalo dugo da shvate da su njihove nade za povratak u Sarajevo i svoj dragi dom sve manje, spoznaja koja će se na kraju pokazati točnom. Po dolasku u Beograd, školovanje su nastavila tada maloljetna djeca. Nažalost, život u Srbiji tijekom 1990-ih pokazao se izazovnim za sve, pa tako i za izbjeglice.
Obitelj se suočila s teškoćama hiperinflacije, ekonomskog pada i društvenog propadanja. Sredinom devedesetih Josip, Oliverin suprug, ostao je bez posla. Zabrinuti za dobrobit svoje djece i vlastitu budućnost, odlučili su se prijaviti na program koji su uspostavile kanadske vladine institucije. Ovaj program posebno je bio usmjeren na pomoć izbjeglicama iz mješovitih brakova u njihovoj domovini. Rat je uzrokovao razvrgnuće brojnih mješovitih brakova zbog vjerske i nacionalne netrpeljivosti koja je vladala u tom razdoblju.
Zbog naše dece i budućnosti doneli smo odluku da napustimo Srbiju i krenemo na put u Vankuver. Trebalo je tri puta, ali konačno smo 21. siječnja 1997. primljeni. Kanadska vlada nam je osigurala stan, socijalnu pomoć i mogućnost učenja engleskog jezika. Međutim, prije nego što smo mogli početi raditi, morali smo postati vješti u jeziku. Naše kvalifikacije i obrazovanje smatrani su nevažećima u ovoj novoj zemlji. Srećom, naša su djeca već u Srbiji naučila engleski, pa su se mnogo lakše prilagodila. Što se mene i Josipa tiče, bilo je to zastrašujuće iskustvo.
Stigli smo na nepoznato mjesto, nesposobni za komunikaciju i ispunjeni strahom od nepoznatog. Srećom, socijalna radnica bila je tu da nas podržava na svakom koraku i prati naš napredak. Bilo je sasvim neuobičajeno za njih doći u Vancouver, spomenula je. Prema njezinom objašnjenju, ostali su zatečeni rasprostranjenošću vožnje bicikla i šetanja pasa među mještanima, jer to nije nešto što su doživjeli za tmurnih devedesetih godina prošlog stoljeća u Jugoslaviji.
Nakon što su počeli tečno govoriti jezik, prihvatili su se onoga što bi neki mogli smatrati “uobičajenim” zanimanjima. Josip se zaposlio kao zaštitar u jednoj tvrtki, a Olivera je radila kao čistačica u hotelu. Zanimljivo je da upraviteljica sada ima istu poziciju na kojoj je započela. Nažalost, Josip je prije nekoliko godina dobio dijagnozu raka prostate te je bio operiran. S obzirom na ozbiljnost njegova stanja, Vlada mu je odobrila bolovanje do navršene mirovine. Uobičajena je praksa među kanadskom djecom da počnu raditi honorarne poslove tijekom srednjoškolskih godina, što im omogućuje financijski podupiranje željenih kupnji i troškova. Izuzetan uspjeh naše djece u školi pretočen je u uspješne karijere i obitelji kao odrasli.
To nam je bio najveći prioritet kada smo donijeli odluku da dođemo ovdje. Iako nam naši voljeni jako nedostaju, misli o njima zaokupljaju mi misli svakog jutra dok ispijam kavu. Srećom, ostajemo povezani i čak povremeno posjećujemo svoj rodni grad. Čežnja da ih se vidi i zagrli je svakodnevna čežnja. Trenutno obitelj Škorak i njihova djeca uživaju u miru i miru, stanju koje im je izmicalo dok su boravili u našoj blizini.
