Iako je Zlatan Ibrahimović, jedan od najboljih nogometaša naših prostora, otišao u mirovinu, i dalje je u centru pažnje i intrigira javnost više nego ikada. Njegov nasljednik Maksimilijan ide očevim stopama i smatra se njegovim duplikatom. Maximilian je trenutno junior Milana do 18 godina, a prema riječima nogometnih stručnjaka, krenut će očevim stopama i postati jedan od najvećih igrača svoje generacije. Nema sumnje da će tinejdžer koji uskoro puni 17 godina biti veliki šarmer budući da je naslijedio majčinu ljepotu s isklesanim tijelom i očevu karizmu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Različita su mišljenja o tome na koga više sliči, no čini se da Zlatanove crte lica više dolaze do izražaja. Kako je rastao, Maks je pratio oca na svaku utakmicu, a sada ih se zajedno može vidjeti na tribinama na raznim sportskim događanjima. Fotografija s njihovog treninga svjedoči o njihovoj čvrstoj vezi. U međuvremenu, javnost uglavnom nije upoznata s činjenicom da se Zlatanov sin nedugo nakon rođenja suočio s ozbiljnim zdravstvenim problemom koji mu je doveo život u opasnost. U knjizi Davida Lagerkranca “Ja sam Zlatan Ibrahimović”, najveći švedski nogometaš svih vremena prisjeća se teških vremena kroz koja je prošao kada mu novac i status nisu bili važni.
Očinstvo je nedvojbeno najvažniji aspekt Ibrahimovićeva života, no kada mu se rodio sin Maximilian, odmah se razbolio. “Kod Maksija je sve bilo novo, primijetili smo da jako povraća. Osim toga, nije dobivao na težini, već je gubio. Nismo znali zašto. Je li to normalno? Povraćao je neprestano, nismo Ne znam koji je razlog i je li morao učiniti toliko. Zlatan je ispričao kako je tražio utjehu i podršku od svojih najmilijih. Unatoč njihovim uvjeravanjima da situacija nije strašna, borio se da im povjeruje i pokušao je sebe utješiti što je moguće bolje mogao je.
Obuzeo me grč cijelog tijela, za razliku od svega što sam dotad iskusio. Prije nego što sam postao roditelj, nisam bio otporan na takve osjećaje. Mogao sam izraziti bilo koju emociju, manifestirati ljutnju ili ludilo bez oklijevanja. Svaki problem se može riješiti snagom i ustrajnošću. Ovo je, međutim, bila sasvim drugačija senzacija. Bila sam bespomoćna, bez snage da išta promijenim. Maxijevo stanje se iz dana u dan pogoršavalo, djelovao je kao kostur i slab. Činilo se kao da se život sprema da ga napusti. Unatoč uvjerenju u vlastitu neustrašivost, Zlatan nije mogao podnijeti suočavanje s operacijom svog sina. Nakon što je saznao da će Maxi biti podvrgnut intervenciji želuca, prestravljen je pobjegao iz bolnice.
Jedino što se sjećao tog događaja bili su bolnički hodnici i njihov smrad. Zlatan je ispričao kako je bjesomučno tražio i pitao gdje je Maksi dok ga nisu odveli u prostranu sobu u kojoj je Maksi ležao u inkubatoru. Maksi se činio manji nego ikad, nalik na ptičicu kojoj su iz tijela i nosa virile cjevčice. Svjedočenje ovom prizoru bilo je toliko emocionalno razarajuće da se činilo kao da mu je srce nasilno izvađeno iz grudi. Zlatan je iskazivao ljubav i prema Maksiju i prema Heleni, no situacija mu je bila nepodnošljiva. Obavijestio je Helen da se može osloniti na njega za sve prije nego što je u nevolji izjurio iz sobe.
