U današnjem članku vam pišemo na temu neobičnih životnih sudbina, tihih žrtava i velike ljubavi koja može postojati između žena, čak i onda kada okolnosti izgledaju nepremostive. Ovo je priča koja osvaja svojom iskrenošću, nježnošću i dubinom, kao da je ispisana rukom sudbine, a ne samo ljudskim koracima.
Odmah po rođenju, Slavicu Đurić Sedlarević njena biološka majka predala je svojoj jetrvi — ženi koja je godinama pokušavala postati majka, ali nije mogla. Nije tu bilo prisile, omalovažavanja niti skrivene namjere. Bio je to dogovor dve žene koje su se voljele kao rođene sestre, razumele jedna drugu i znale da su neke tajne lakše kada se nose zajedno. Čin koji je mnogima zvučao nezamisliv zapravo je bio duboko human: jedna žena darovala je drugoj ono što je ona najviše željela — majčinstvo. A zavjet ćutanja koji su sklopile izdržao je decenije.
Slavičin život započeo je u Istoku, u srcu Metohije, u vremenu kada su rodbinske veze bile neraskidive, a tradicija snažnija od svake moderne misli. Tih 60-ih godina, žena koja nije mogla da rodi bila je stigmatizovana, posmatrana kao manje vrijedna. To je bio teret koji se teško nosio, naročito u sredini koja je od žene očekivala da se ostvari kao majka po svaku cijenu.
Njena biološka majka bila je mlađa jetrva — krhka žena koja je deset godina pokušavala pobijediti sterilitet. Obišla je doktore, manastire, travare, molila se, plakala, nadala. Deset godina je nosila tugu koja se slivala u tihu rijeku suza. I baš tada, kada je nada skoro utihnula, dogodio se čin koji je promijenio sudbine svih njih.
- Jednog dana, druga jetrva — žena koja će Slavicu podići — izgovorila je riječi koje su bile poput životnog obećanja:
„Ne mogu više da te gledam kako patiš. Ja ću da ti pomognem.“
Dogovor je bio jednostavan, ali težak kao stijena: jedna žena će roditi dijete za drugu. I obe su znale da ta odluka mijenja sve. Trudnoća je prošla u stalnoj brizi i zajedničkoj nježnosti. Jedna žena nosila je dijete, a druga bdjela nad njom kao da nosi vlastitu sudbinu. To je bio odnos pun poštovanja, podrške i tihe zahvalnosti.
Kada se mala Slavica rodila, bila je krhka i sitna, ali dovoljno jaka da pobijedi prve životne prepreke. Najteži trenutak uslijedio je odmah potom: jedna žena je rodila, a druga je postala majka. Živjele su pod istim krovom, razdvojene samo zidom. Iza tog zida odvijala se drama koju su samo one razumjele. Majka koja je rodila imala je mlijeka, ali nije smjela da je nahrani jer je zavet bio svet. Majka koja je odgajala plakala je jer nije imala mlijeka, ali imala je srce koje je kucalo za to dijete.
Uz pomoć lekara, Anđa — žena koja je Slavicu odgojila — uspjela je da je othrani, posvećena da tu djevojčicu voli kao da je iz nje same došla. Slavica je rasla vjerujući da je žena koja ju je rodila zapravo njena strina. Nije imala blizak odnos sa njom, što je dodatno učvrstilo zavjet dvije jetrve.
Istina je izašla na videlo sasvim slučajno, kada je imala petnaest godina. Otišla je sama po rodni list, naišla na poglede službenica koje su nešto šaputale i tada, preko jednog papira, shvatila da njen život nije onakav kakvim ga je zamišljala. Pogled na imena u dokumentu otvorio je Pandorinu kutiju. Znala je, bez ijedne reči više, da žena koju je zvala mamom nije žena koja ju je rodila.
- Kada je stigla kući, samo je zagrlila Anđu. Nije imala potrebu da pita, da traži objašnjenja, da okrivljuje. Zeljela je samo da se zahvali. Da kaže „hvala“ za svaku noć provedenu uz njenu postelju, za svaku brigu, za svaku nježnost koju joj je poklanjala godinama. To je bio zagrljaj koji govori više od reči.
Kasnije u životu, kada su obe žene preminule, Slavica je osjetila razliku u boli. Smrt biološke majke bila je tuga, ali smrt Anđe bila je rana. „Ona me je volela duplo više,“ rekla je, „od te silne želje da bude majka, ona me zasipala ljubavlju. Bila sam srećno dete.“
Iz te potrebe da ispriča priču, nastao je roman „Rođena pre nego začeta“. To nije samo autobiografska ispovijest, već spomenik ženskoj hrabrosti, majčinskoj ljubavi i žrtvi koja se rijetko sreće. Slavica je ispisala stranice koje govore o vremenu, običajima i tajnama koje su čuvane ne iz stida, već iz ljubavi.
Njena priča ostaje kao dokaz da majčinstvo nije samo krv i biologija — majčinstvo je srce koje voli, ruke koje grle i duša koja brine, bez obzira iz čijeg tijela je dijete došlo
