Došla sam kod svekra i svekrve s namjerom da im ostavim nešto što su prethodno tražili. Nisam planirala da se zadržavam, mislila sam da ću samo predati stvari i otići za nekoliko minuta. Niti sam se najavila, jer sam vjerovala da zaista nema potrebe kada se radi o tako kratkoj posjeti. Vrata kuće su bila blago odškrinuta i, baš u trenutku kada sam ih htjela pozvoniti, začula sam njihove glasove. Zastala sam na tren, ne želeći upasti u sred nečijeg razgovora, ali nisam mogla ni da se odmah povučem. A onda su njihove riječi pogodile pravo u srce.
Svekrva je rekla nešto što me potpuno slomilo: „Njegova djeca nisu ni približno pametna kao od njegove sestre. Ova mu žena nema pojma da ih vaspita.“ Osjetila sam kako mi se noge odsijecaju, a srce mi je zakucalo tako glasno da sam mislila da će se čuti.
Tada se nadovezao i svekar, dodatno sipajući sol na ranu: „Šta da očekuješ kad je i ona jedva završila školu? Djeca su joj stalno na telefonu, razmaženi su i bez trunke poštovanja. Nisu ni nalik na našu drugu unučad.“
U tom trenutku nestalo mi je daha. Imala sam osjećaj da me pritiska ogromna težina u grudima, kao da me cijeli svijet obrušio na leđa. Stajala sam ukočeno, paralizirana između želje da upadnem unutra i razjasnim sve i potrebe da se okrenem i nestanem bez ijedne riječi.
- Cijelo vrijeme sam se trudila oko tih ljudi, davala sve od sebe da izgradimo odnos pun poštovanja i ljubavi. Moja djeca – njihova unučad – gledala su ih s iskrenim osmijehom, crtala im crteže, radovala se svakom vikendu kada bismo ih posjećivali. Nosili smo kolače koje smo zajedno spremali, učili djecu da ih zovu „baba i deda“ s nježnošću i da ih grle pri svakom susretu. Vjerovala sam da će oni moju djecu voljeti i prihvatiti otvorena srca.
Ali sada, nakon ovoga što sam čula, shvatila sam koliko sam griješila. U njihovim očima moja djeca nikada nisu bila dovoljno dobra. Sve ono što su činili za njih i sav trud koji smo ulagali činilo se potpuno uzaludnim.
Polako sam se okrenula i tiho se udaljila, pazeći da ne proizvedem ni najmanji zvuk. U kolima sam pustila suze da teku. Plakala sam kao nikada u životu, ali ne zbog sebe. Srce mi je bilo slomljeno zbog njih – mojih malih duša, koje gledaju te ljude s ljubavlju, a nemaju pojma šta oni zaista misle o njima.
Od tog dana ništa više nije isto. Ne želim da im zabranim da vole svoje babe i dede, jer nisu djeca kriva za tuđe riječi i hladna srca. Ali jedno znam – više nikada neću biti most između njih. Neću više ulagati svoju energiju da gradim odnos s ljudima koji ne znaju voljeti iskreno, koji ne vide vrijednost u mojim mališanima i ne prepoznaju njihovu dobrotu i čistoću.
Naučila sam tešk način da nisu svi dostojni da budu dio kruga kojem dajemo svoje srce. Ponekad, čak i oni najbliži po krvi, nisu najbliži po osjećajima i djelima. To me boli, ali istovremeno me naučilo koliko je važno čuvati dostojanstvo svoje porodice i ne dozvoliti nikome da uništi ljubav i samopouzdanje koje tako pažljivo njegujem kod djece.
Više nema vikend posjeta na silu, nema kolača i osmijeha koje pratim s grčem u stomaku pitajući se jesu li iskreni. Sada puštam djecu da sama biraju koliko će se približiti, ali ja neću više gurati ni sebe ni njih u nešto što je od početka bilo lažno.Možda sam naivno vjerovala da svi koji su porodica po definiciji, to i jesu srcem. Danas znam da porodica nije uvijek krv, već oni koji nas vide, vole i prihvataju bezuslovno.
