Zovem se Smiljana i pre 28 godina, moja porodica me je sprečila da budem s mojom jedinom iskrenom ljubavi, samo zato što je mladić s kojim sam bila u vezi bio Albanac. Zvao se Artan, bio je student iz moje grupe, nežan i pažljiv.
- Pronašla sam u njemu nekoga tko me voli onako kako sam oduvijek zamišljala. Iskreno i bezuvjetno. Ali mom ocu Iliji to nije bilo važno. Sve to za njega nije bilo važno. Kad je saznao da se viđam s Albancem, ljutnja je bila jedina emocija koju sam dobio od njega. Rekao mi je da će me se odreći, ‘Više nećeš biti moja kći’ ako nastavim ovu vezu. Po njemu, moj dečko je morao biti Srbin ili nikako.
Bilo je to jednog dana kad sam se vratio s fakulteta i zatekao zaključana vrata. Onda dolazi moja pokojna komšinica Ruža, na vratima kaže da idem kod tete Zore u Kruševac, moji roditelji su se neko vreme skrivali, jer sam ih navodno maltretirala, po njima. Tada sam shvatila da moram birati između obitelji i ljubavi s Artanom.
Nakon nekoliko mjeseci sve se smirilo, Maja i brat su opet razgovarali sa mnom, dok otac nije htio čuti za mene dok sam bila s Artanom.Sjećam se da sam ga preklinjala, plakala i preklinjala da vidi kako je ljubav trebala biti jača od granica i država, ali nije bilo koristi. On je bio gospodar kuće, a ja sam bila rastrzana između ljubavi prema Artanu i straha od oca, slaba pred njima obojicom. Napokon me Ilija slomi – rastavi Artana i mene, a moja mladost odleti za njim izgubljena u jecajima i patnji.
Ubrzo nakon što sam se udala za čovjeka kojeg nisam voljela. Brak je bio tako daleko od onoga što sam zamišljala – izazovan, razočaravajući, a suprug alkoholičar i nasilan. Ali iz tog braka sam imao dvije prekrasne kćeri, dvije vile koje su mi bile jedina utjeha. Moj muž je na kraju poginuo u prometnoj nesreći uzrokovanoj vožnjom u pijanom stanju.I godine su prolazile, ali sjećanje na Artana nije nestalo. Često bih pomislila što bi se moglo dogoditi da sam imala snage pobjeći s njim da sam se suprotstavila svom ocu, izabrala ljubav umjesto dužnosti.
Prije par dana bila sam na aerodromu koji se zove “Nikola Tesla”, čekajući sestru da stigne. Stajao sam među gomilom kad je iznenada prošao visok mladić crne kose, specifičnog koraka, šarmantan baš kakvog sam Artana pamtio iz mladosti. Srce mi je stalo jer je izgledao potpuno poput njega. Ispred njih su nasmijane hodale dvije tinejdžerice, a za njima mlada žena koja ih je dozivala na albanskom i koja je morala biti mlađa od mene. A onda je nakon nje prošao – Artan. Visok i mršav, sijede kose i brade, drži torbu prebačenu preko ramena. Nisam mogao vjerovati svojim očima, hod koji je vratio sve dojmove bio je isti onaj koji bih izdvojio među tisuću drugih. Prošli su pored mene, nije me prepoznao, a ja sam ostao kao kamen, ne mogavši ni riječi reći.
Nestali su u prepunoj zračnoj luci i tada sam pomislio kako malo vremena imamo na ovom svijetu. Voljela sam da sam imala više hrabrosti svih tih 28 godina unatrag, tada bih možda smogla hrabrosti suprotstaviti se svom ocu, otvoriti svoje srce i otići s čovjekom kojeg sam voljela. Možda bih danas šetao s Artanom i našom djecom.
