Od dana kada je Paolo doveo Miru u našu kuću, činilo se kao da je sunce ušlo na velika vrata. …….
Mira je bila tiha, uvijek nasmijana, a njena ljubaznost topila je i najtvrđa srca. Kuća je mirisala na novo poglavlje života, na svježe cvijeće koje je svakodnevno unosila u vaze, na kolače koje je pekla samo da bi nas obradovala. Ipak, iza te slike savršenstva krila se sjenka.
Već u prvim sedmicama primijetila sam nešto neobično. Svakog dana, Mira je mijenjala posteljinu. Nekad jednom, nekad dva puta dnevno. U početku sam mislila da je to samo mladenačka revnost, želja da sve bude čisto i besprijekorno. Ali kada se ponavljalo iz dana u dan, nemir se ušunjao u moje srce. Jednom sam je upitala:
„Zašto, kćeri? Posteljina je čista kao suza.“
Mira se samo osmjehnula, a njen osmijeh bio je blag, ali i pomalo umoran. „Imam alergiju na prašinu, Nanay. Lakše spavam kad je sve svježe.“ Njene riječi bile su jednostavne, ali pogled mi je govorio nešto drugo – skrivalo se u njemu nešto teže od obične alergije.
Dugo sam se uvjeravala da umišljam, sve dok jednog jutra nisam odlučila provjeriti. Pravila sam se da izlazim na pijacu, a zapravo sam se sakrila iza vrata i čekala. Kada sam čula Mirine korake niz stepenice, ušla sam u njihovu sobu.
Čim sam otvorila vrata, osjetila sam miris – oštar, metalan, prepoznatljiv. Srce mi je preskočilo. Povukla sam plahtu, i prizor me zaledio. Madrac je bio prekriven tamnim mrljama, još uvijek vlažnim na dodir. Disanje mi je postalo teško, a suze su same navirale.
Istrčala sam u dvorište. Mira je stajala pored kante s vodom, potapajući krvavi čaršav. „Mira!“ moj glas se tresao. „Šta se dešava u ovoj kući? Objašnjavaj odmah!“
Spustila je pogled, a onda su joj suze potekle niz lice. Sjela je na stolicu kao da joj je ponestalo snage. „Nanay… nisam htjela da znate.“
„Znati šta?“ pitala sam, dok su mi ruke drhtale.
„Imam hroničnu bolest,“ priznala je kroz jecaje. „Nakon operacije prije dvije godine, ostale su komplikacije. Svake noći krvarim. Ljekari su rekli da je to stanje s kojim moram živjeti.“
Sjedila sam pored nje, dok su mi oči gorjele od boli i sažaljenja. „Zašto si to krila? Mogli smo ti pomoći, kćeri.“
Podigla je pogled, oči joj pune straha. „Nisam htjela da opterećujem Paola. On se toliko trudi, toliko radi. Željela sam da prvih dana našeg braka bude sretan, da ne misli da je dobio bolesnu ženu.“
Tog trenutka moje srce se steglo kao nikada prije. Njena snaga, njena tišina, svako njeno jutarnje pranje posteljine – sve je odjednom dobilo novo značenje. Zagrlila sam je, šapućući kroz suze: „Mira, ovo nije tvoja sramota. Mi smo porodica. Dijelimo i sreću i bol.“
Te večeri razgovarala sam s Paolom. Bio je šokiran, ali u njegovim očima nisam vidjela odbojnost – vidjela sam odlučnost. Sutradan smo zajedno odveli Miru kod specijaliste. Ljekar je rekao da postoje terapije, da postoji nada. Mira je šapnula: „Mislila sam da je gotovo, da nema izlaza.“ Paolo joj je stisnuo ruku. „Ima nade. Ima nas.“
Sedmice su prolazile, a liječenje je počelo da djeluje. Mira je počela izgledati svježije, osmijeh joj je bio iskreniji. Kuća više nije mirisala na krv i deterdžent, nego na svježe pečeni hljeb i kafu koju bi Mira pripremala dok pjevuši neku staru pjesmu. Posteljina je ostajala čista.
Jednog jutra sjela je pored mene i tiho rekla: „Hvala što ste me prihvatili, Nanay. Bojala sam se da ćete me odbaciti.“
„Ne, dijete,“ odgovorila sam i poljubila joj ruku. „Ti si sada moje dijete. I uvijek ćeš imati dom.“
Pogledala sam Paola, a u njegovom osmijehu vidjela sam ponos i snagu. Znala sam da nas je istina, koliko god bila bolna, učvrstila. Tajna ispod posteljine, koja je mogla uništiti sve, pretvorila se u most – most ka povjerenju, ljubavi i novom početk
