Aca Lukas je jedan od najpoznatijih i najuspešnijih pevača narodne muzike u Srbiji i bivšoj Jugoslaviji. Rođen je 3. novembra 1968. godine u Beogradu, a pravi ime mu je Aleksandar Vuksanović. Njegova karijera počela je u ranom periodu 1990-ih, i od tada je postao ikona pop-folk i narodne muzike. Aca Lukas je prepoznatljiv po svom specifičnom glasu, energičnim nastupima i velikom broju hitova koji su postali nezaobilazni u diskografiji Balkana.
Pjevač nije zadobio značajnije ozljede, a sada se pojavio preliminarni video s mjesta nesreće. Mercedes u kojem je Lucas bio na kraju se našao u kanalu, a istraga još traje. Kako saznajemo, na mjestu suvozača sjedio je Aca Lucas, dok je iza njega sjedila njegova maloljetna kćerka Victoria. Pogledajte video koji dokumentira incident na početku teksta.
DODATNI TEKST
Dobrivoje Topalović, inženjer bez iskonske namjere za slavom, spletom izvanrednih okolnosti prometnuo se u legendarnog pjevača narodne glazbe, a njegov blagi osmijeh postao je obilježje njegova identiteta. Njegov nježan glas bez muke je očarao publiku, ali nikada nije prigrlio ličnost slavne osobe; dapače, izbjegavao je medijsku pažnju i pojavljivanja u raznim emisijama, pronalazeći pravu radost u zabavljanju svojih slušatelja.
Topalović je u intervjuu za rubriku “Baksuz strana” časopisa “Sabor” otkrio da je napustio karijeru harmonikaša. Ispričao je i kako mu je u prvom pjevačkom pohodu, iako nenamjernom, smetao nitko drugi nego mladi kralj narodne glazbe Šaban Šaulić. Pojedinosti tog susreta mogu se pronaći u Topalovićevoj ispovijesti koja je objavljena u “Saboru” 26. lipnja 1997., a koju je naknadno prenio Nportal. Moja karijera je bila gotovo nikakva, a suočavao sam se s velikim izazovima i prije ulaska u ovu profesiju.
Ljubiša Pavković i Tomica Milić bili su pojedinci koji su ugrozili moju karijeru glazbenika. Nadalje, Šaban Šaulić odigrao je ključnu ulogu u opstrukciji još jedne osobe, pjevačice. No, unatoč njihovim pokušajima da mi onemoguće napredak, na kraju sam uspjela postati pjevačica! Prije trideset godina sam otišao u vojni rok. Moje tadašnje glazbeno znanje bilo je minimalno, bolje rečeno, nikakvo. U Čačku sam završio dvije godine srednje glazbene škole i svirao harmoniku, ali neadekvatno. Saznavši da će mi uloga glazbenika u vojsci biti olakšana mojim glazbenim sposobnostima, izjavio sam da znam svirati harmoniku. Stoga mi je dopušteno da se vratim kući po instrument.
Vratio sam se s dječjom harmonikom i samouvjereno izašao na audiciju održanu u Domu JNA u Rijeci. Sa mnom je bio moj prijatelj iz Ralje, koji je kao i ja s malo znanja svirao harmoniku. Promatrajući izraze lica oko sebe, pretpostavili smo da su slični nama, neozbiljni i bez znanja. Posebno su odvraćali Tomica i Ljubiša! Zatekao sam se kako tražim izlaz, željan bijega. Ipak, odlučno sam podnio njihovu izvanrednu izvedbu. Nakon njihove izvedbe pozvani smo nas dvoje. Preživjeti taj trenutak bio je trijumf sam po sebi… Svoju sposobnost pjevanja nisam otkrio do tada. S iznenadnim procvatom, otkrio sam svoj skriveni talent, odloživši svoju harmoniku da izađem na pozornicu.
Nije bilo prilike vratiti se instrumentu. Kako bih se uopće mogao natjecati s takvim virtuozima? Držao sam se protiv njih. Bili su to nitko drugi do Ljubiša Pavković i Tomica Milić, vrhunski harmonikaši nacije. Taj dan je u konačnici označio kraj moje glazbene karijere! Prepoznavanje moje pozicije na vrijeme pokazalo se korisnim. Tri godine kasnije, Mita Micić, harmonikaš iz Čačka, poveo me u Beograd da nastupim za Bucu Jovanovića, poznatog kompozitora. Ušavši u njegov stan, smjestili smo se, a ja sam strpljivo čekala svoj red za pjevanje. Nakon desetak minuta stigao je violinist iz Obrenovca s ćelavim dječakom kako bi Buci pokazao kako pjeva. Činilo se da se nas dvoje dobro nadopunjujemo! U tom trenutku Buca se obrati dječaku:
‘Ajde, mali, otpjevaj nam nešto!’ Kad sam ga čuo kako pjeva, odmah sam se poželio povući kroz vrata što je prije moguće. Po mom iskustvu, nikada nisam sreo nekoga čija je vokalna izvedba bila tako izvrsna. Publika ga je slušala s čistim divljenjem. Isporučio je svoju pjesmu i otišao. Ništa mi se u životu nije činilo izazovnijim od pokušaja pjevanja nakon njegovog nastupa. Mladi umjetnik bio je nitko drugi do Šaban Šaulić! Ostajem u nedoumici kako sam uspio izvesti autorsku pjesmu Toma Zdravkovića. Bucina pažnja prema mom nastupu bila je izrazito ravnodušna. U to vrijeme nisam shvaćala da sam nesretno odabrala — uopće mu se nije sviđala Tomova glazba. Uvjerio me da će mi se ponovno javiti. Osjećao sam da njegovo obećanje ima malo sadržaja.
Doista, bio sam u pravu; Buca mi se nije javio. Da Šaban nije pjevao prije mene, vjerojatno bi se priča drugačije odvijala. Kako sada stoji, bio sam prisiljen tražiti alternativne putove do uspjeha. Tek desetak godina kasnije ponovno sam sreo Bucu i snimio nekoliko njegovih pjesama“, prepričao je Dobrivoje svoja početna iskustva na glazbenom polju. Kako je tekao Dobrivojev put do uspjeha? Rođen je 1944. godine u Maloj Gospojini, a svoje formativne godine proveo je u selu Preljina. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a potom upisao strojarski smjer u Tehničkoj školi u Čačanima. Nakon završene srednje škole zaposlio se u poduzeću “Cer” na nepuna dva mjeseca.
Zatim je upisao Višu tehničku školu u Beogradu; no nakon dvije godine gubi pravo na nastavak studija. Dok je njegova majka željela postati inženjer i predviđala mu budućnost kao poslovnog čovjeka, sudbina je za Borivoja imala svoje intrigantne planove. Prvi javni nastup imao je na festivalu “Ilidže” 1970. godine, gdje se predstavio pjesmom koju je Spasoje Dukić na kraju odbio, ali je osvojila prvu nagradu publike. Nakon festivala “Ilidža” kasniji poduhvati postali su mnogo sprovodljiviji. U tom razdoblju prelazi iz Diskosa u PGP.
U Beogradu je započeo suradnju s Milankovićem; međutim, tek je trebao proizvesti pjesmu vrijednu pažnje. Značajan napredak u njegovoj glazbenoj karijeri dogodio se snimanjem skladbe Obrena Pjevovića „Eh da mi je. Miroslav Ilić bio mu je među najbližim društvom na pozornici, a njihov odnos dodatno je učvrstio koncept Kumstova. Zajedno su producirali album pod nazivom “Open the Little Girl’s Window”. Ipak, njegov najveći uspjeh dogodio se 1986. godine u suradnji s Miroljubom Aranđelovićem, što je rezultiralo snimanjem jedne od najizvrsnijih kafanskih pjesama: “Crno vino”. Tekst za ovo djelo napisala je pjesnikinja Radmila Mudrinić, a pjesma je s vremenom postala simbol njegovog umjetničkog identiteta.
