Osobe koje danas imaju tumor, sve je veći procenat i jednostavno otužno djeluje kada čujemo informaciju da je osoba koja nam je bliska da je teško oboljela. Zato je jako bitna stvar, kako pristupiti osobi koja oboli od ove bolesti, i kako sa njom uopšte razgovarati….
Primivši vijest o teškoj bolesti, čovjek doživi značajan utjecaj ne samo na svoj život, već i na cijelu svoju obitelj. Poteškoće koje proizlaze iz teške dijagnoze su brojne, a suočavanje s njima uz hrabar početak puta prema ozdravljenju zahtijeva značajnu mentalnu snagu. Stoga mnogi stručnjaci tvrde da, iako je ključno odmah započeti s liječenjem primarne bolesti, jednako je važno imati odgovarajuću psihološku podršku jer pomaže u procesu ozdravljenja.
O ovoj značajnoj, ali često zanemarenoj temi nedavno smo razgovarali sa Sandrom Bijelac, psihoonkologom, psihoterapeutom i stručnjakom za socijalnu rehabilitaciju, koja je 30 godina provela na Institutu za onkologiju i radiologiju Srbije. Naime, kada smo se raspitali o njezinoj poruci svim onkološkim pacijentima, istaknula je tri važna savjeta. Pojedinac se ne bi trebao povezivati sa svojom bolešću. Netko tko sazna da ima rak ili neku drugu bolest trebao bi se uvijek sjetiti osobe koja je bio prije dijagnoze. Ključni aspekt je da se pojedinci ne bi trebali definirati svojom bolešću.
- Za osobu je ključno zadržati svoje različite uloge u životu; ona ostaje žena, majka, sestra i supruga. Nerijetko se pojedinci poistovjećuju isključivo sa svojom bolešću, zanemarujući svoje druge uloge i definirajući se kao pacijenti, objašnjava psihoonkologinja Sandra Bijelac u intervjuu za magazin “Stil”. 2. Upit: „Koje je moje trenutno stanje? Bitno je biti iskren prema sebi i prepoznati svoje granice. Odvojiti trenutak za razmišljanje o tome donose li nam naši postupci ispunjenje je korisno.
Bitan aspekt koji pojedinci trebaju uzeti u obzir jest postaviti pitanje: “Kako mi ide?” Onkološki pacijenti često pokazuju psihološku sklonost premašivanju vlastitih ograničenja. Skloni su pretjeranom ulaganju u društvene interakcije i razna druga područja, što ih zaokuplja i onemogućuje razmišljanje o svojim osjećajima i tome donose li im te težnje uistinu ispunjenje, objašnjava za naš portal iskusna psihoterapeutkinja. 3. Značaj postojanja Temeljna ideja je da kada pojedinac otkrije svrhu svog života, dobiva brojne uvide koji pomažu utrti put za ozdravljenje. Pojedinci moraju u sebi donijeti odluku žele li živjeti ili odustati.
Zatim bi trebali razmisliti o pitanju: “Kakva je kvaliteta mog života?” Pozitivan osjećaj ukazuje na kvalitetan život, ali trajanje – bilo da je to 3 dana ili 33 godine – nije sigurno. Ne želimo puku količinu lišenu kvalitete. Moraju razmisliti: “Kako želim živjeti, što mom životu daje smisao i zašto postojim?” Na primjer, biti majka ne definira svrhu mog života, jer djeca s vremenom odrastu i krenu dalje. Smisao mog života leži u radu na psihoonkologiji, gdje mogu pomagati i slušati druge. Stoga je otkrivanje vlastitog značenja od iznimne važnosti.
„Što se događa sa mnom? Gotovo svatko tko je dobio tešku dijagnozu razmišljao je o ovom pitanju. Upit: “Zašto mi se to događa?” vodi nas izravno do pojma eliksira. Razlozi iza osobnih iskustava nisu ukorijenjeni u krivnji, već u odgovornosti koju imamo prema sebi. Gledanje na bolest kao na oblik kazne predstavlja značajan problem. Suprotno tome, ako bolest smatramo odgovornošću, što ukazuje na to da djelujemo protiv vlastite dobrobiti, tada možemo istražiti načine da promijenimo svoje postupke.
U početku primamo funkcionalna upozorenja — poput glavobolja, bolova u trbuhu ili probavnih problema — koja se često zanemaruju. Ovo zanemarivanje može rezultirati progresijom od funkcionalnih problema do organskih oštećenja, što kulminira pojavom bolesti. Prije nego što se pojave bilo kakvi organski znakovi, ključno je razmisliti o tome što bi moglo biti krivo u našim životima kako bismo spriječili pojavu bolesti na organskoj razini. Ovo shvaćanje sažima odgovor na ono poznato pitanje: nastaje jer pojedinac nije u miru sam sa sobom, zaključila je psihoonkologinja Sandra Bijelac.
