Jedna od najneistraženijih tema na cijelom svijetu je svakako šta se dešava poslije smrti? Mnogi filmovi, dokumentarci su urađeni na ovu temu, ali niko nije dosegao, šta se zapravo dešava nakon same smrti.
Mnogi su razmišljali o pitanju da li je osoba svjestan svoje smrti ili će ona zauvijek ostati misterija. Naučne studije su se takođe bavile ovim istraživanjem, nastojeći da shvate ponašanje koje pokazuju pojedinci dok se približavaju svojim poslednjim trenucima. Ova istraživanja istražuju uobičajene izjave i snove koje doživljavaju oni koji se suočavaju sa smrću. Zanimljivo je da su nedavna otkrića osporila dugotrajno vjerovanje da je smrt povezana s crnom bojom, otkrivajući umjesto toga povezanost s plavom bojom.
Naučni dokazi potvrđuju da iako srce prestaje da cirkuliše krvlju kroz tijelo, pojedinci zadržavaju samosvijest i svijest na kratko vrijeme. Ovo izvanredno stanje traje samo 30 sekundi prije nego što moždana aktivnost potpuno prestane. Međutim, revolucionarna studija koju su sproveli istraživači sa Univerziteta Southampton u kojoj je učestvovalo 2.000 učesnika otkrila je zapanjujuće otkriće. Tvrde da stanje svijesti traje do tri minute nakon službene objave smrti. Tokom ovog vremena, pojedinci doživljavaju privremeni gubitak pamćenja, zbog čega oni koji su oživljeni ne mogu da se prisete svojih iskustava tokom perioda smrti.
Ipak, ovi izvještaji su samo djelić susreta koje dijele pojedinci koji se prisjećaju konkretnih slučajeva premošćivanja jaza između postojanja i zagrobnog života.
Živo se sjećam da sam prevezen u kolima hitne pomoći, iako mi je izgledalo kao da scenu posmatram izvan svog tijela. Bilo je to nevjerovatno nadrealno iskustvo, za razliku od svega s čime sam se ikada prije susreo. Iako neki mogu tvrditi da je to moglo biti samo plod moje mašte, siguran sam da sam vidio svoje tijelo u kolima hitne pomoći. Još uvijek se sjećam prisustva medicinskog tehničara koji me je pratio na putu, iako ga nikada prije smrti nisam vidio. Čudno, jasno se sećam da je njegova kosa imala zelenkastu nijansu, ali sam se trudio da se setim njegovog imena kada sam se raspitivao o njemu tri dana nakon što sam se osvestio.
Nakon saobraćajne nesreće, moje srce je nakratko prestalo da kuca. U tom kritičnom trenutku čuo sam glas koji me hitno pozivao da ustanem. Kad sam otvorio oči, bio sam zapanjen kad sam vidio svog brata kako stoji ispred mene. Bio je to gorko-slatki susret, s obzirom na to da je nekoliko godina ranije tragično podlegao predoziranju. Jedini fragment naše interakcije koji mi je ostao urezan u sjećanje je njegovo uvjeravanje da ću “uskoro biti ovdje”, nakon čega je uslijedio njegov odlazak.
Otprilike četrdeset sekundi doživio sam kliničku smrt. Za to vrijeme, osjećao sam se kao da sam ušao u stanje dubokog sna bez ikakvih snova ili svijesti o vlastitom postojanju i okolnom okruženju. Iz ambulante sam posmatrao kako me prevoze u bolnicu, dok su medicinski radnici marljivo nastojali da me reanimiraju.
Moj vid je bio zamagljen, nesposoban da opazim ništa osim prostrane, mračne praznine. Ipak, usred ove praznine, prožimao se neobičan osjećaj veličine, koji je bio u suprotnosti s idejom da je sve u savršenom redu. Tokom boravka u hitnoj pomoći, doživio sam srčani udar zbog kojeg mi je srce prestalo da kuca u tri odvojena navrata. Svaki put su me medicinski profesionalci uspješno oživljavali, da bi mi srce još jednom stalo, ostavljajući me s osjećajem kao da sam u stanju sna.
Okružen ogromnim prostranstvom sjaja, našao sam se u njegovom prisustvu. Naknadno prisjećanje koje se pojavljuje je trenutak vraćanja svijesti u okvirima medicinske ustanove.
